Blinken je ukazao da se milioni Ukrajinaca, interno raseljenih ili prinuđenih da napuste Ukrajinu, suočavaju sa povećanim rizikom od trgovine ljudima, što ih čini “veoma ranjivim na eksploataciju”.
Nevladina organizacija za borbu protiv trgovine ljudima Estrada, primila je “hiljade” poziva od Ukrajinaca u pet mjeseci od početka rata, rekao je Blinken istakavši da su oko 90 odsto njih raseljene žena i djeca.
U ovogodišnjem izvještaju State Departmenta o trgovini ljudima se navodi da je poboljšan status 21 zemlje zbog povećanih napora u borbi protiv trgovine ljudima.
Na zahtjev zakonodavaca u Predstavničkom domu američkog Kongresa u izvještaj je unijeto novo poglavlje o državnom sponzorisanju trgovine ljudima.
U tom poglavlju se navodi da je Rusija pokazala da politika vlade ili „državni obrazac trgovine ljudima”, uključuje i aktivno saučesništvo u prinudnom radnom angažovanju sjevernokorejskih radnika.
Uz Rusiju je u izvještaju još 10 država: Avganistan, Burma, Kuba, Eritreja, Iran, Sjeverna Koreja, Južni Sudan, Sirija, Turkmenistan i Jemen.
Međutim, Rusija se nalazi i na posebnoj listi nacija koje je State Department označio kao one “koje imaju državne oružane snage, policiju ili druge bezbjednosne strukture, ili oružane grupe koje sponzoriše vlada, a koje regrutuju ili koriste djecu-vojnike”, ističući da u tu grupu spadaju i Avganistan, Burma, Iran, Jemen i još šest zemalja.
Izvještaj se bavi i situacijom na Zapadnom Balkanu, pri čemu su Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Kosovo u kategoriji dva.
Za Srbiju se navodi da je nazadovala i da je, iako je ostala u drugoj kategoriji, potrebno dodatno pratiti situaciju zbog slučaja sa 500 vijetnamskih radnika, koji su, kako tvrdi State Department, bili prisiljeni da rade u fabrici kod Zrenjanina koja je u kineskom vlasništvu.
U izvještaju se ocjenjuje da vlada “nije u potpunosti zaštitila žrtve ili istražila vjerodostojne navode da je oko 500 vijetnamskih radnika bilo podvrgnuto prisilnom radu”.
U generalnoj ocjeni učinka Srbije navedeno je da vlada u potpunosti “ne ispunjava minimalne standarde za eliminaciju trgovine ljudima” ali, kako je navedeno, ulaže značajne napore da to učini, prenosi Glas Amerike.
Tvrdi se da Vlada Srbije nije iskazala snažnije napore u borbi protiv trgovine ljudima u odnosu na prethodni izvještaj, uzimajući u obzir i poteškoće izazvane pandemijom korona virusa.
Crna Gora je takođe svrstana u zemlje druge grupe, a u dokumentu se navodi da vlada te zemlje ne ispunjava u potpunosti minimalne standarde za eliminaciju trgovine ljudima, ali da ulaže značajne napore da to učini.
Konstatovano je i da je pandemija kovida otežala nastojanja u borbi na suzbijanju trgovine ljudima.
Ističe se da je crnogorska vlada usvojila Nacionalni akcioni plan za 2021. i da su se koordinaciona tjela sastajala redovno.
Međutim, kaže se da vlada nije ispunila minimalne standarde u nekoliko ključnih oblasti: istražen je manji broj slučajeva i procesuirano manje osumnjičenih za trafiking, smanjeni su napori za zaštitu žrtava, uključujući izdvajanje manje resursa za sklonište žrtava trgovine ljudima koje vodi nevladina organizacija, identifikovan je manji broj žrtava i nedovoljno je napora za pronalaženje žrtava među tražiocima azila, migrantima, i sezonskim radnicima.
Kada je riječ o našoj zemlji, u izvještaju piše da BiH ne ispunjava u potpunosti minimalne standarde za eliminaciju trgovine ljudima, ali ulaže značajne napore da to postigne.
Ukazuje se na to da je vlada BiH pokazala da ulaže sve veće napore u poređenju sa prethodnim periodom, s obzirom na uticaj pandemije kovida-19 i na ograničene državne kapacitete za borbu protiv trgovine ljudima.
Ističe se da je Republika Srpska promijenila zakon, povećala minimalnu kaznu za trgovinu djecom sa pet na 20 godina i proširila definiciju trgovine djecom.
Dodaje se, međutim, da u BiH, RS i Distriktu Brčko nije osuđen nijedan trgovac ljudima, dok je Federacija Bosne i Hercegovine osudila manje trgovaca nego prethodne godine.
U izvještaju se navodi i da su sudije u FBiH nastavile da izriču kazne ispod minimalnih zakonom predviđenih, a organima za sprovođenje zakona nedostajali su kapaciteti, resursi i tehničko znanje, što je ometalo njihovu sposobnost da sprovode efikasne istrage i krivično gone odgovorne.
Države su rangirane u tri kategorije – prvu, drugu i treću – s tim da druga ima i potkategoriju koja podrazumijeva dodatno praćenje situacije u borbi protiv trafikinga.
Države koje se nađu u trećoj kategoriji mogu da budu sankcionisane ili im, pak, može biti ograničen pristup pomoći SAD ili međunarodne zajednice.
Američki zakon zabranjuje da se bezbjednosna pomoć usmjerava tim državama, kao i da se u njima komercijalno licencira vojna oprema.