U naredne četiri godine će njegova Lista za pravdu i red biti na velikim iskušenjima, a samim tim i njegova politika koja se zasniva na odsustvu bilo kakvog kompromisa. Izgubi li tu bitku, opozicija će i zvanično nestati za narednih dvadeset godina
U trenutku pisanja ovog teksta opozicija u Republici Srpskoj i dalje postoji, ali niko ne zna da li će ona da diše i da daje znake života kada ovaj tekst bude objavljen. Ali, to nije najgore. Najgore je što joj na sahranu ne bi niko došao. Jedinu suzu bi poslao onaj protiv koga su se traljavo borili dvadeset godina.
I ne zna čovjek šta je bolje: da postoji ovakva kakva je nikakva ili da nestane, pa da iz te šake pepela nikne nova koja će imati i pameti i srca da uradi sve ono što je ova propustila, a toga ima koliko i nelegalno izvađenog pijeska iz korita Bosne.
Mrtva opozicija nikome ne treba. Ali ne treba ni ovakva. Jadna, poražena, istrošena, posvađana, ismijana i prezrena. Ostao je tek pokoji usamljeni borac koji ni protiv svojih ne može ništa, a kamoli protiv onih sa druge strane fronta. Ostali su posvećeni hamletovskoj dilemi: tražiti što udobniju fotelju u strankama i na lokalima ili bježati u zagrljaj crvene zvijeri kojoj nijedno koplje ne može ništa. Bar ne ono tesano u radionicama Srpske demokratske stranke i Partije demokratskog progresa.
PDP protiv PDP-a
Nakon izbora opozicija u Srpskoj je činila sve da se približi Sarajevu, odnosno Savjetu ministara. Znali su da je to moguće ako i samo ako eliminišu četvrtog delegata SNSD-a u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Zato su išli na noge SDP-u i Nikšiću. Ali, ne samo da nisu uspjeli da se dogovore sa SDP-om (pristajanje na jeftine, drske i glupe uslove Vojina Mijatovića svakako nije dolazilo u obzir) već su sami sebe zadavili i to ne svilenim gajtanom, nego konopcem od natopljene jute.
Srpska demokratska stranka u Narodnoj skupštini Republike Srpske ima trinaest poslanika. Za delegata u Domu naroda PSBiH potrebno joj je četrnaest glasova. Dobili su šesnaest: četrnaesti glas pripadao je Nebojši Vukanoviću, a preostala dva SDS-u su dali ili poslanici Pokreta za državu ili neko iz vladajućeg bloka.
PDP-u je za žrijebanje i eventualnog delegata trebalo trinaest, ali su imali svega jedanaest glasova. Ova stranka ima osam poslanika u parlamentu Srpske i tome treba dodati tri glasa Vukanovićevih poslanika, jer je tako, kako je rekla prva nenavođena raketa Hercegovine, dogovoreno u opoziciji. Za PDP su trebala glasati i dva poslanika Pokreta za državu, ali su ta dva ključna glasa otišla SDS-u. Ili ipak nisu?
Ona dva glasa viška za SDS mogla su doći i sa treće strane – iz PDP-a. Moguće je, naime, da su poslanici SDP-a glasali za PDP, a više je nego vjerovatno da su to uradili i Vukanovi đetići. Odakle onda PDP-u minus? Više je nego izvjesno da je PDP rušio PDP!
Kandidat ove stranke za Dom naroda bio je Nenad Vuković, a dobro obaviješteni izvori, kojih u ovoj zemlji ima više nego građana, kažu da su mnogi sa svih strana skolili Draška Stanivukovića pričom da Branislav Borenović namjerava da instalira Vukovića na čelo partije naredne godine. Stanivuković u parlamentu Srpske ima četiri svoja poslanika i nije nemoguće da su oni prije svega radili protiv Vukovića, a ne protiv SNSD-a, pišu BH Dani.
Opozicija želi samo jedno: vlast. Ona ne želi promjene. Ne želi veće penzije, manju inflaciju, besplatno zdravstvo, lopove u zatvorima, poštene i pametne u foteljama. Ne, ne. Ona samo želi da vlada. Ako je ikako moguće, duže i gore od ovih. Da li je to moguće?
Jeste. Dajte Republiku Srpsku godinu SDS-u i PDP-u, pa ćete praviti SNSD od blata. Njih ne zanima ništa osim mnogo vlasti i malo osvete. Za prvo nemaju pameti, za drugo nemaju hrabrosti. U zbiru su lijeni bašibozuci kojima je najkomotnije kad imaju sve, a ne odgovaraju ni za šta. Njihovo je carstvo podignuto na praznim maksimama, nijemoj galami i bespomoćnom kršenju ruku.
Srpska demokratska stranka je, kako voli za sebe da kaže, državotvorna stranka. Samim tim, ona se u opoziciji osjeća kao šaran u tavi. To je stranka koja i dalje ima kakvu-takvu organizaciju na terenu i kakvu-takvu priliku da nešto uradi i na opštim i lokalnim izborima. Ali, njeno propadanje je nezaustavljivo.
Rodilo se, nije im’o ko ljuljat
Evo dokaza: na lokalnim izborima 2000. Srpska demokratska stranka je osvojila 226.226 glasova. Dvadeset dvije godine kasnije, na opštim izborima, osvojeno je tek 95.648 glasova. SDS je, drugim riječima, za 22 godine izgubio 130.578 glasova. Svaki poraz je proslavljen maltene kao istorijska pobjeda. Guranje pod tepih je najvažnija unutarstranačka aktivnost SDS-a.
Stranka se vremenom rješavala parazita – otišli su Ognjen Tadić, Nenad Stevandić, Darko Banjac, Mićo Mićić, Obren Petrović, Boris Jerinić, Borislav Bojić. Sitnu ribu ne vrijedi ni brojati. To su bili tegovi na nogama SDS-a. Ali, džaba sve. Oni koji su ostali nisu ništa bolji u odnosu na one koji su otišli.
Šarović je znao da nema ama baš nikakve šanse protiv Željke Cvijanović u trci za srpskog člana Predsjedništva BiH, ali je ipak insistirao na tome da ide u tu trku. Zašto? Zato što se nadao da će nakon izbora moći dogovoriti Savjet ministara ili bar Dom naroda. On zna gdje leže pare i to je ujedno jedino što zna. U SDS-u, drugim riječima, gledaju samo kako da prošire imovinski karton. I kako da ga što bolje sakriju.
Partija demokratskog progresa je drugi dio opozicione jednačine. Ali ni ona, baš kao ni SDS, nije stvorena da bi dvadeset godina bila u opoziciji. Male stranke toliki teret ne mogu da podnesu. One kad-tad moraju da koaliraju da bi opstale. To je uradio i PDP prije bezmalo petnaest godina, ali je utekao iz tog klinča.
Od tada nekako preživljava, najviše zahvaljujući onovremenom mandatu Mladena Ivanića na mjestu srpskog člana Predsjedništva BiH. To je PDP uvelo u vlast na državnom nivou, a kako su rasporedili svoje kadrove po raznoraznim agencijama, direkcijama i institutima, ostaće misterija veća od struja Bermudskog trougla. S tim što je ovaj trougao vjerovatno progutao manje para.
PDP bi živio kao opozicioni bubreg u opozicionom loju da mu se nije desio Draško Stanivuković, mladi i agresivni jurišnik koji je radio sve ono što niko u opoziciji nije radio petnaest godina. Ali, Stanivuković je zagrizao komad asfalta i kao pravi pitbul nije htio da pusti ono što je zagrizao.
PDP-u se desilo najgore što je moglo da mu se desi: osvojio je nezamislivo – Banju Luku. Krajina nikada nije bila opoziciono uporište, prije je bila deveta rupa na svirali i PDP-u i SDS-u (naročito SDS-u!), a 2020. godine su pobijedili na lokalnim izborima baš u Banjoj Luci. To je značilo da stranka mora da jača, da se širi i da se prilagođava novim pobjednicima. A to je sve ono što glavešine PDP-a ne vole.
Stanivuković je za godinu napravio sopstveni blok unutar PDP-a sa jasnom namjerom da preuzme stranku. Ili da napravi novu ukoliko mu Branislav Borenović uleti klizeći sa dvije noge na narednom Saboru PDP-a. I kao što čovjek lijepo ne zna da li je bolje da aktuelna opozicija sama sebi organizuje sprovod ili da se i dalje održava na aparatima, tako isto nema odgovora na pitanje da li je bolje da mladi jurišnik preuzme PDP ili da pravi novu stranku.
Bircuz kod Miličevića
Izvjesno je, ipak, jedno: PDP je prije tri godine ostvario najveću izbornu pobjedu i nakon toga nije uradio ama baš ništa da bi ojačao stranačku infrastrukturu. Jačali su samo Borenović i Stanivuković. Jelena Trivić je bila Borenovićevo topovsko đule kojim bi ubio Stanivukovića da je đule pogodilo u metu. Ali, kakvi stratezi, takva i đulad.
Šta je onda ostalo od opozicije? Šaka jada. I pola šake pepela. Pepelom je posut jad.
Milan Miličević je preuzeo SDS i već je na prvom koraku zapeo: morao je da delegira u Dom naroda Želimira Neškovića umjesto Aleksandre Pandurević.
U Narodnoj skupštini RS-a može da sjedi ko hoće, ovaj saziv je živi dokaz da je tako, ali gore, u Sarajevu, u Predstavničkom i Domu naroda, mora da sjedi neko ko zna i umije. A Nešković ne izgleda kao neko ko je spreman da se obada sa SNSD-ovom četvorkom. To je pretvrd orah i za daleko razvijenije vilice.
Miličević je dobio kafanu koja je opljačkana, iz koje su otjerane sve mušterije i koja je potom i poplavljena. Može li ta kafana opet da radi? Može, ali teško. Da bi šank ponovo disao, treba mnogo rada, a rada neće biti ukoliko se SDS do kraja ne obračuna sa fukarama u sopstvenim redovima.
Ostao još Nebojša Vukanović
Ostao je još Vukanović. Ali njegovo vrijeme tek dolazi. Ima snagu i energiju kakvu je prije četiri godine imao Stanivuković, ali nema stranku i nema pare. Četiri poslanika su, vjerujem, najviše što može.
No, i to je više nego odlično. Sa još jednim bi šaka bila puna brade. U naredne četiri godine će njegova Lista za pravdu i red biti na velikim iskušenjima, a samim tim i njegova politika koja se zasniva na odsustvu bilo kakvog kompromisa. Izgubi li tu bitku, opozicija će i zvanično nestati za narednih dvadeset godina. Pojedine strančice će fingirati opoziciono djelovanje da bi SNSD mogao da fingira političku demokratiju, ali suštinske, prave opozicije neće biti.
Stoga što prije treba dati oglas sljedeće sadržine: Nimalo tužnim srcem obavještavamo malobrojnu rodbinu i još malobrojnije prijatelje da je koncem 2022. godine opozicija Republike Srpske izdahnula nakon duge i teške bolesti. Ožalošćenih nema. Sahrana se neće obaviti, jer nema šta da se sahrani. Jedino će, možda, u dnevnim novinama izaći čitulja na stubac u kojoj će pisati: Drago mi je da ste bili moja opozicija. Bolju ne bih poželio. Mirno spavajte, jer ni za šta drugo ionako niste bili, pišu BH Dani.