Istovremeno gledam prilog o prosječnoj neto plati u Republici Sloveniji od 2.300 KM. Pretpostaviti je da se ova “trka” sa platama nije još završila. To se odnosi na one koji “uvoze” radnu snagu, bilo da se radilo o R Hrvatskoj, R Sloveniji i R Austriji. Tu sliku vidimo svaki dan.
Za rješenje ne treba velika pamet. Prvo ili kako neki vole da kažu “najprvo” glasi: ” Šta će nam zavodi za zapošljavanje i zavodi za nezaposlene”? Naravno, ne trebaju nam i ovi doprinosi. Valjda imamo stotine ministarstva i 11 Vlada u Federaciji BiH.
Ono što bi ovi u ministarstvima trebali znati mogu to sami saznati od statistike koja sve evidentira, počev od cijene krastavaca do prosječnih plata i onih koji su na socijali. Za sve te država ima pune budžete. Te pare, u budžetima, su namijenjene građanima. Jednostavno unesete sve cifre u budžetske razrede za potrebe građana, i to je to. Sve se dijeli prema prioritetu i potrebama. Javni novac je novac građana. Oni plaćaju i oni troše. Kojim redom? Onim redom kako je stvaran i od onih od kojih je naplaćen.
Na taj način bi se ispoštovali budžetski principi i pravila. Što se tiče plata zaposlenih i za to ima rješenje. Rješenje je da poslodavci ” odriješe kesu”. Valjda dobar ministar ili direktor vrijedi dobrih para. Dobar radnik vrijedi zlata. Dobri stručnjaci vrijede još više. Treba im dati dobre plate, stanove i mnogo toga prema učinku. Bez toga nema napretka. Džabe ćemo brojati i sabirati kruške i jabuke. Takva matematika je propala.
Priča o državi počinje tamo gdje su uspostavljena pravila. Bez toga nema napretka. Ovo su mnogi davno shvatili. Nama to usput na um ili pamet dođe. Naučnik Karl Marks je to davno definisao. Dok smo ga čitali i učili nešto smo i naučili. Ipak nam trebaju lekcije iz političke ekonomije. Ovako smo skrenuli davno i zaboravili onu: ” Druže Tito mi ti se kunemo “.
Sve smo zaboravili, počev od teorije radne vrijednosti, sheme reprodukcije do ” željeznih” nadnica. Zato smo u svemu zadnji, osim u lopovluku i kriminalu.