Retrovizor

Sjećanje na Zuku Džumhura, putopisac, slikar, karikaturist, scenarist...

Zulfikar Zuko Džumhur rođen je 24. septembra 1921. godine u Konjicu.

FOTO: WIKIPEDIA / ARHIV
FOTO: WIKIPEDIA / ARHIV

Potiče iz ugledne stare ulemanske porodice. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu (gdje mu je otac radio kao imam), a višu gimnaziju završava u Sarajevu 1939.

Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Prve crteže je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator u Ježu, Borbi, Politici, Oslobođenju, reviji Danas, NIN-u kao stalni saradnik i urednik. Objavio je više od 10.000 karikatura.

Napisao je scenari za više kratkih i tri igrana filma. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje.

Zuko Džumhur je bio izuzetan čovjek. Sam predsjednik SFRJ Josip Broz Tito se vrlo rado družio sa Zukom koji važi i za jednog od najvećih boema svoga vremena.

Danas kultnom knjigom Nekrolog jednoj čaršiji Džumhur je jugoslavenskoj kulturnoj javnosti dokazao istinu u koju je do tog trenutka samo on vjerovao. S tom knjigom putopis postaje književnost, forma literature koju će nakon Zuke mnogi pokušavati pisati, ali nikome neće poći za rukom da u jednom zapisu s putovanja objedini stilsku perfekciju, jednostavan, a istovremeno raskošan opis i mudrost narodnog pripovjedača. Sve ono što je kao svoju putopisnu poetiku definirao u toj knjizi Džumhur će ponavljati i u kasnijim knjigama, a duh tog egzotičnog Orijenta, koji nije neka daleka i nedostižna fikcija nego život naše svakodnevnice, opisat će u pričama Pisama iz Azije, potvrđujući kako, uz maštovito izlaganje i primjerene reminiscencije, i putopisna reportaža može biti vrhunska umjetnost.

Pročitajte još

Zukina slava rasla je nezustavljivo i upravo je on zaslužan za populariziranje žanra putopisne reportaže i kada je na Televiziji Sarajevo počeo u saradnji s talentiranim režiserom Mirzom Idrizovićem snimati putopisne priče Hodoljublja, nije ni slutio da će to postati najveći televizijski projekt bivše Jugoslavije. Taj serijal putopisnih reportaža, u kojima je originalnost Zukinog naratorskog genija spojena s Idrizovićevom vizuelnom lucidnošću, postat će toliko popularan i glasovit da će oba autora, za veoma kratko vrijeme, postati ono po čemu se Televizija Sarajevo razlikovala od svih drugih jugoslavenskih televizijskih emitera. Nezabilježen pristup u televizijskoj obradi sadržaja, specifična elokventnost naratora i osjećaj režisera da svaku riječ dopuni vješto odabranim kadrom učinit će Hodoljublja formatom koji je ne samo u reporterskom nego i u umjetničkom smislu nadilazio format televizijske reportaže.

U tom dokumentarnom serijalu Džumhur je bio izvanredan, a njegova opuštena pojava i osjećaj za prirodno ponašanje u vještačkom televizijskom kadru učinile su ga prepoznatljivom televizijskom figurom. Bogato znanje i umijeće da uvijek izabere najzanimljivije detalje dajući svojim putopisnim pričama neviđenu perspektivu pokazali su Zukinu pravu narav i ako je do pojave Hodoljublja bio doživljavan kao duša boemskog života jugoslavenskih republičkih prijestonica, nakon pojavljivanja na televiziji svima je postalo jasno da je riječ o čovjeku jedinstvenog talenta. Sada se svako mogao uvjeriti s koliko je dara i prefinjenosti Zuko bio u stanju spajati zanimljive historije egzotičnih geografskih predjela, piše Aljazeera.

Zuko je umro u Herceg Novom, a ukopan u rodnom Konjicu 29. novembra 1989. godine, podsjeća Historija.ba.

Prihvati notifikacije