Sušića je Drugi svjetski rat zatekao u Sarajevu, te je on 1942. godine kao sedamnaestogodišnjak odlučio da se pridruži partizanima. Borio se u Lovćanskom bataljonu Prve proleterske brigade. Istakao se kao vojnik pokazao je svoju hrabrost, a kao nagradu za svoj trud dobio je Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH a i AVNOJ – a.
Nakon rata Sušič radi kao učitelj u Srebrenici i Tuzli. Par godina rada kao učitelj nisu ga ispunili, te je shvatio je da posao nastavnika jednostavno nije za njega i počinje raditi u Oslobođenju. Šušić je pokazao veliki talenat za pisanje o tome govori i činjenica da je on prvi dobitnik Zlatne značke Oslobođenja. S vremenom shvatio je da novinarski posao nije za stare i počinje da radi kao upravnik Narodne biblioteke u Tuzli, ostvario je ogroman doprinos kulturi BiH, te je bio redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Sušić je bio naprosto fasciniran bosanskom historijom, te je historiju Bosne Šušić smatrao kao najvećom literarnom inspiracijom. Također bio je dosta zaintrigiran vječnim pitanjem ljudskog postojanja. Dokaz ovoj opsesiji može se pronaći u njegovim knjigama Veliki vezir, Posljednja ljubav Hasana Kaimije i Teferič. U najvažnija djela spadaju Ja Danilo, Uhode, Pobune, Hodža strah, Nevakat, Parergon.
Roman koji se smatra njegovom odskočnom daskom i roman koji mu je donio velika priznanja je roman Ja, Danilo. Posljednji Sušićev roman Čudnovato objavljen je 1992. godine, međutim ubjedljivo njegovo najkontroverznije djelo i djelo oko kojeg se najviše pričalo je roman Parergon koji je objavljen 1980. godine.
Ovaj roman smatra se antifašističkom knjiga koja je napisana kao dodatak odnosno Bilješka uz roman Tale. U romanu Parergon Sušić preispituje ulogu muslimanskog odnosno bošnjačkog društva i islamske zajednice u Drugom svjetskom ratu. Snažno kritikuje kolaboracioniste Nezavisne države Hrvatske i Trećeg rajha. Koliko je kontroverzan ovaj roman govori nam da kada se spomene ime Sušić i kada se govori o svim njegovim djelima i stvaranjima ovaj roman se najčešće preskoči i ne spominje.
Nije se držao jednog vremenskog razdoblja u Sušićevim romanima možemo pratiti likove kroz vjekove. Volio je da eksperimentiše, te pisao u periodima srednjovjekovne Bosne, pa sve do 20. stoljeća. Junaci u njegovim romanima su završavali tragično, ipak njegov pogled Bosne je uvijek bio uzbudljiv i prepoznatljiv baš za njega.
Iako izuzetno plodan pisac (napisao je 14 drama radeći kao kućni pisac Narodnog pozorišta u Tuzli), Sušić je bio i ekstrovertna i društvena osoba.
Oni koji su ga poznavali, evocirajući uspomene na njega, često su u opisima, kao najprobraniji atribut, koristili riječ “boem”, jer je još za života postao poznat kao meraklija koji se znao opustiti i uživati u dugim povečernjim akšamlucima.
Blage naravi, popustljiv pred nametljivcima, sposoban slušati, Sušić je bio dobri čovjek Bosne. Za one koji ga nisu poznavali ta nenametljiva vanjština često je dovodila u zabludu, jer se ispod te prostodušne pojave krio izuzetno inteligentan i osjećajan čovjek.
Važno je istaći da je Derviš Sušić ostvario zajedničku saradnju sa rediteljem Sulajmanom Kupusovićem na seriji Tale koja je jedna od najboljih TV serija snimljenih na prostoru Balkana svih vremena.
Ulice sa njegovim imenom
Sušić je preminuo u 65. godini života u Tuzli 1. septembra 1990. godine, sahranjen je u Sarajevu.
Zbog svojih djela i doprinosa koji je donio kulturi BiH danas ulice u Vlasenici, Tuzli, Lukavcu, Srebreniku i Brčkom postoje ulice koje nose njegovo ime.
Od aprila 2002. godine Narodna i univerzitetska biblioteka u Tuzli nosi ime i Derviša Sušića.
U Domu književnosti u Tuzli je izložena stalna postavka posvećena Dervišu Sušiću koji je svojim životnim radom i djelom u najvećem obimu vezan za Tuzlu. Ovaj svojevrsni muzej književnosti također je namijenjen je za promocije knjiga i njihovih autora, izložbe slika i druge kulturne sadržaje.
U nastavku pročitajte najpoznatije citate Derviša Sušića:
“Molba čovjeka iz vlasti za obična smrtnika je samo lijepo rečeno naređenje.”
“Starost i jeste prokletstvo što umije postavljati pitanja ne nudeći odgovore.”
“Pamet da ti stane koliko ova Bosna ima slavnih koje drugi hrane.”
“Seljak je valjda i stvoren da ore zemlju, znojem da je zalijeva, a povremeno da truplom svojim natovi oranice carskih pobjeda.”
“Nisam jadan znao: čim Bošnjaka zovu, mora da je negdje u carkom računu prigustilo. Njih ne mame na svetkovine. Za svoju korist oni moraju ili da otmu ili da nametnu ili će ostati ono što su – budale koje daju da bi izgubili.”
“…U Bosni je imati – opasno kao i nemati.”
“Žena je sasvim iskrena samo u gnjevu ljubomore, u žudnji za nakitom i u tuzi za izgubljenim djetetom…”
“…čist obraz i čvrsta sloga održe ljude i u najtežem nevremenu. Goloruka sloga jača je od naoružanih nesuglasica. A sitan račun i velika pohlepa sebičnih prerezali su grkljane mnogim carstvima, starim, moćnim, golemim, a mi svoje još ni smislili nismo. Samo slutim, zakuhaće se po Bosni i biće krvi konjima do trbuha…”
“Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane. Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam… Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji , ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija , ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni.”
“…zalud je Bosni sijati i rađati, gavranovi joj crni sjeme zoblju…”
“Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija, ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni.”
“Eh, kakva nam je istorija dobro je da se ne rađamo sjedih kosa.”
“U životu ti je najvažnije biti živ, a ostalo se nekako nakurika.”
“Ti…ti si se u nevakat pojavio. Čuvaj se! Ne pij iz svačijeg fildžana i ne isturaj prsa svakoj šumi! Utvrdi kuću kamenom, a sebe opreznošću.”
“A hoćete li me proglasiti ludim ako vam kažem da ste danas ljepši nego jučer? Od vašeg dodira bi i ugljenisana hrastovina procvjetala. Kad razgovaram s vama, ja izlazim iz nekakve pjesme ili mirisne rijeke okupan i sam sebi lijep. Ne, ne buncam. Ja vam se udvaram. Ja očima pijem ljekovitu svjetlost s vašeg lica. Želim vas. Vi…kako hoćete.”
“Gorih prilika ni u dvoru ni u Bosni nije se pamtilo. Niti je ikad bilo više dima, požara, ubistava, pokolja i mržnje.”