Pisao je uglavnom novele koje je skupio u knjigama Bajram žrtava (1931), Dobri Bošnjani (1937), Ramazanske priče (1941), Za obraz (1942), Dan i Sunce (1944)…
Jedna od najljepših knjiga o mentalitetu bošnjačkog naroda, o njegovoj historiji, tradiciji i njegovim značajnim ljudima je „Sarajevski nekrologij“. Niko se nije tako ironično nasmijao slabostima svojih savremenika, a u isto vrijeme ih prikazao savršeno ljudski kao što je uradio Nametak. To je studija karaktera, djelo u kojem je trač izdignut u vrhunsku duhovitost.
Čitajući to Nametkovo naznačajnije djelo, uz svu muku i smijeh, rađa se suosjećanje za sve historijske tragedije bošnjačkog naroda. „Sarajevski nekrologij“ je izdat posthumno 1994. godine u Zurichu u Švicarskoj, dok je na Bosnu i Hercegovinu vršena agresija, a nad Bošnjacima masovni zločini. Izdao ga je Bošnjački institut Adila Zulfikarpašića.
Premda ga neki nacionalno guraju među Hrvate, on to nikada nije bio. U „Sarajevskom nekrologiju“ on svoje sunrodnjake nacionalno tretira kao Bošnjake ili od milja naziva dobrim Bošnjanima.
Kad bi ga HDH vlast postavila na neku poziciju, on bi nakon par mjeseci bježao i predavao funkcije kome bi stigao. I pored svega, bježanje pred režimom NDH ga nije spasilo. Nakon oslobođenja 1945. osuđen je na na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet te je pušten 1954. godine.
Kad je bošnjački književnik Ahmed Muradbegović dobio pet godina prisilnog rada pred sudom časti, Alija je zapisao: „Prema njegovih pet godina zatvora, ja nisam trebao biti suđen ni pola godine, ali eto, nisam imao nikoga moćna koji bi se za mene zauzeo, a imao sam ljudi na položajima koji su se takmičili koliko da budem više osuđen“.
Više od 20 godina Nametak je pauzirao sa književnim radom, jer mu je izlazak u javnost bila onemogućena.
Zvali su ga novovjekovnim Bašeskijom.
Godine 1945. Nametak je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina zbog sudjelovanja u sarajevskom književnom i kulturnom životu za vrijeme NDH (odležao devet godina). Po izlasku iz zatvora radi kao saradnik Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, potom je bibliotekar u Muzičkoj akademiji sve do odlaska u mirovinu 1973. godine.
Književnim radom se počeo baviti u ranoj mladosti, najprije objavljivanjem narodnih priča i narodnih pjesama bosanskohercegovačkih muslimana, a zatim kao student počinje pisati novele i pripovijetke i objavljivati ih u književnim časopisima u Zagrebu. Po dolasku u Sarajevo piše u “Novom Beharu”, “Kalendaru Narodne uzdanice”, “Glasniku Islamske vjerske zajednice”, te u brojnim drugim časopisima i novinama toga vremena. Objavio je više zbirki pripovjedaka, novela, putopisa, te nekoliko zbirki narodnog stvaralaštva: narodne epske i lirske pjesme i narodne pripovijesti iz Bosne i Hercegovine.
Značajan pripovjedač, koji izvornim darom i sjajnim osjećanjem jezika u svojim najboljim novelama nadrasta ograničenja tradicionalističkih književnih i životnih nazora. Punu i pravu recepciju Nametkove proze trajno je omela njegova politička ekskomuniciranost i građanska marginaliziranost. Alija Nametak bavio se intezivno i folklorističkim istrazivanjima, piše Historija.ba.
Djela: Bajram žrtava (Zagreb, 1931.), Dobri Bošnjani (Zagreb, 1937.), Ramazanske priče (Sarajevo, 1941.), Za obraz (Zagreb, 1942.), Mladić u prirodi (Sarajevo, 1943.), Dan i sunce (Zagreb, 1944.), Abdullahpaša u kasabi (Sarajevo, 1945.), Trava zaboravka (Zagreb, 1966.), Tuturuza i šeh Meco (Zagreb, 1978.), Sarajevski nekrologij (Zürich, 1994.)