Politika

San i java: Pobjeda tuzlanskog SDP-a teška 300 miliona maraka

Niko ozbiljan ili iole naslonjen na sopstveno zrnce zdrave pameti, nije posumnjao u još jednu gradonačelničku pobjedu u nizu, lokalnih dobrano ocvalih socijaldemokrata.

FOTO: BOSNAINFO
FOTO: BOSNAINFO

Posebno kada su ostvarili otvorenu predizbornu gradonačelničko-kandidatsku personalnu uniju sa lokalnom SDA, uz direktnu glasačku koalicijsku medijaciju struktura Tuzlanskog muftiluka.

Piše: Derviš Čičko, društveno-politički analitičar za portal Tuzlalive

Naime, pukom slučajnošću, upravo tijekom kampanje i u dobar čas, politički The Favorite Son Njegovog Prevashodstva Bivšeg Gradonačelnika postao je voljom Allaha dž.š. ponosni član Izvršnog odbora Medžlisa tuzlanskog. Na taj način, svi dobri, skrušeni i poslušni mumini razasuti u 30 gradskih džemata, nisu imali amabaš nikakve dileme za koga glasati: din je u pitanju. Kako je to tek izgledalo neodoljivo šarmantno i nadahnuto, valjda, voljom Stvoritelja, kada je, navodno, rezolutno prozborio jedan lokalni efednija pod ahmedijom nakon obavljenog tevhida (parfr.): „Draga braćo i sestre, napokon imamo svog kandidata za Gradonačelnika Tuzle, Zijada Lugavića, sina rht. efendije tuzlanskog.“ Tako je i bilo.

Sve ostalo je postala historija ili povijest, ali sada groteskna pripovijest posrtanja kako su nastavljači ideje Titovih komunista i marksisitičkog slogana štetnosti „vjere, kao opijuma za narod“, konvertitski socijaldemokrati, a posebno tvrdi branitelji „tuzlanske crvene utvrde podno Ilinčice“, obnoć karijerističkim pobjedničkim zanosom pretvoreni u samo još jednu parapolitičku klerikalističku kadrovsku franšizu IZ. Uostalom, tu notornu činjenicu niti ne pokušavaju ozbiljno osporiti, a nema baš ni potrebe nakon cijelog niza javnih izbornih ritualnih vjerskih eskapada. Od „došlih tobe“ Denisa Bećirovića i Nermina Nikšića, pa do Z. Lugavića i budućih „dobrijeh dana“. Ako bog da.

Pročitajte još

Ali, nisu samo zbog toga formalno nepobjedivi tzv. tuzlanski socijaldemokrati, pa i onda kada 100 hiljada Tuzlaka ne smatra minulu nedjelju praznikom demokracije i danom izbora, a tek njih 12.5 hiljada glasački podržava ranije vizionarski nanijećenog Gradonačelnika, tj. svaki deseti sa ukupne biračke liste Grada.

Razlozi nepobjedivosti su sasvim profane i potpuno laičke provenijencije, drugim riječima, striktno privatno interesnog štiha, što nije nedopušteno, ali mizeran broj glasača ogolio je do besmisla njenu unutarnju strukturu. Ko to, u stvari, pobjeđuje i vlada Tuzlom već više od dvadeset godina?!

Odgovor je poprilično pojednostavljen i trivijalan nakon nedavnih prijevremenih izbora i njegovih rezultata.

U činovnički potpuno zagušenoj Gradskoj upravi i javnim preduzećima i ustanovama uposleno je oko 2.400 osoba, od toga cijelih 430 u Gradskoj upravi, koji najšire porezno, prihodovno raspolažu sa godišnjih cca 150 miliona KM, pola-pola, gradski budžet i ukupan prihod JU/JP. Dakle, za dvije preostale mandatske godine cijelih 300 miliona.

Od tog godišnje sakupljenog javnog novca na same sebe kroz plaće, naknade i druge troškove „spljeskaju“ i do 25%, tj. gotovo 37.5 miliona. Generalno, oni i njihove uže i šire porodice u pravilu i vrlo disciplinirano glasaju za sebe i za „snagu kontinuiteta“, naravno. Uvijek, i pod kišobranom identičnog motiva vjerni glasači su nevladine i druge organizacije godinama direktno „na neiscrpnoj budžetskoj sisi“. Samo su silni BIZ-ovi, njih 13 u Tuzli, patriotskom vjerodostojnošću potpomognuti milionskim svotama.

Ne treba biti nepravedan pa posebno ne spomenuti famozni klaster organizacija civilnog društva pokrivenih desetinom „udruga, fondacija etc.“ i njihovu sveukupnu godišnju crkavicu „nek’ se nađe“ od cca 245 hiljada KM. Za veliku većinu njih egzistencijalni, striktni interes je „poljubiti slanu ruku Gradonačelnikovu“, onu pobjedničku, bez dileme.

Politički „ljevičarski“pobjednički kontinuitet u Tuzli, možda i onaj „osavremenjeni“ aktuelni od septembra daleke 1944.g., ipak, koliko god se „ne gledalo pobjedi u zube“,doživio je svoj potpuni posljedični fijasko, uzrokovan potpuno neefikasnom i korumpiranom vlašću, koja je odvela naš Grad u gotovo hronično bespovratnu ekonomsko-razvojnu provaliju. To je ono što je neoprostivo.

Nažalost, na tuzlanskom primjeru se bjelodano pokazalo da i pobjede „nisu više ono što su nekad bile“ i da savremena demokracija pobjedničkih domaćih boja, ima ozbiljan genomski defekt krucijalnog i fatalnog nedostatka elementarne „etike odgovornosti“, prvenstveno, javnih dužnosnika. Glasača, takođe.

Konačno, istine radi, politički i svaki drugi lični i kolektivni interes se pokazuje, dokazuje i ostvaruje glasanjem na izborima. Oni koji su propustili nedavno tu (ne)priliku, imaju svoje građansko pravo da to (ne) učine ponovo. Sve drugo su suvišna naricanja nad prosutim mlijekom, a pobjednici idu dalje, piše Derviš Čičko, društveno-politički analitičar za portal Tuzlalive.

Prihvati notifikacije