A ko bi za razgovor o velikom Saji Sarajliji mogao biti relevantniji od onih koji su ga u stopu pratili, onih koji o Safetu znaju mnogo od svih drugih, onih koji su bili njegovi kućni prijatelji. Pa čak i više od toga.
Jedan od njih svakako jeste legenda bh. novinarstva prepoznatljivog glasa, dugogodišnji novinar, voditelj, dobar poznavatelj i akter u oblasti narodne muzike Enver Šadinlija.
U svom autorskom tekstu za Bosnainfo, koji možete pročitati u nastavku, Šadinlija evocira uspomene na Safeta Isovića, govori o njegovom liku i djelu, ali se prisjeća i nekih anegdota iz višedecenijskog prijateljevanja sa doajenom bh. sevdalinke.
Šta je nama bio Safet?
Tek kad neki ljudi odu s ovog svijeta, oni što ostaju postaju svjesni koliko su stvarno vrijedili i koliko nedostaju i oni i njihovo djelo.
Evo, već punih 15 godina svi ljubitelji bosanskohercegovačke narodne pjesme svakodnevno se uvjeravaju koliko je muzička, te općenito kulturna i društvena stvarnost ovog prostora izgubila preseljenjem Safeta Isovića, 2. septembra 2007. godine.
Šta je nama, ovdje, bio Safet? Bio je “zaštitni znak” pjesme sevdalinke i ličnost po kojoj se prepoznavala i Bosna i Hercegovina. Bio je velikan veći od ovog prostora i viši od najvišeg planinskog vrha.
Kad sam prije dvije-tri godine sletio na aerodrom u Istanbulu, pa pružio pasoš na kontrolnoj tački, mladi policajac me pozdravio riječima: “Ja voli sevdah, voli Safet Isović”. Valjda je i njemu neka poruka “s neba” kazala da pred sobom ima pravu osobu kojoj to može reći. Tad mi je pred oči doletjela slika istog aerodroma 1997. godine, pri prvom poratnom gostovanju grupe bh. sevdalija u Carigradu, gdje su našu ekipu na čelu sa Safetom dočekale desetine turskih novinara, šuma fotoaparata i TV kamera. Onako kako se dočekuju i poštuju najznačajnije svjetske ličnosti. Tih pet-šest dana te su nas novine i TV stanice pratile u stopu. A preko cijele Istiklal ulice vihorio se transparent s dobrodošlicom našem Saji.
O Safetu Isoviću mogao bih ispisati nebrojeno mnogo stranica i opet ne kazati ni približno sve.
Narodna poslovica kaže “Kroz Bosnu ne pjevaj”. Nemoj pjevati, jer je Bosna prepuna najboljih pjevača. A od šezdesetih godina prošlog stoljeća, jedan od najboljih među najboljima, bio je Hercegovac Safet Isović. Jedinica mjere za interpretaciju sevdalinke i pjesama koje su nastajale na tragu i u duhu sevdaha. Rođeni pobjednik. To se vidjelo i znalo od njegovog prvog samouvjerenog nastupa na audiciji u Radio Sarajevu. To se potvrđivalo opštom popularnošću širom ex Jugoslavije. Na festivalima na kojima se takmičio, pobjednik se takoreći znao unaprijed. Pričao mi je kako su Zaim Imamović i on imali koncerte u Beogradu, u Domu sindikata, po sedam dana zaredom, u tri-četiri termina u danu, kao kino predstave. Voljen, omiljen, beskrajno.
Mandarine iz Dubrovnika
Safet je bio veliki kad sam ja tek počinjao raditi. Može se samo zamisliti kolika je bila radost jednog početnika na Radio Sarajevu, kad je prihvatio biti gost u njegovoj emisiji, pa kad je od urednika revije “Ven” tražio da baš ja budem novinar koji će s njim voditi intervju za specijalno izdanje tog lista. I još bezbroj puta. Međusobno povjerenje odvijalo se od tad do Safetovih posljednjih dana na dunjaluku. Na koncertima, u emisijama, a najdraže mi je bilo kad su to bila prijateljska druženja i razgovori puni dobrih savjeta za život i rad.
“Hajde, dođi, donio sam mandarine iz mog vrta u Dubrovniku”. Kud će dalje?
Od najboljih se uvijek ima šta naučiti. I učio sam. A svjedočio sam i mnogim Sajinim “lekcijama” mladim kolegama: “Pjevajte svojim glasom, pjevajte samo kvalitetne pjesme…”
“Čuvajte sevdalinku, puno je napada ovaj novi vakat” – poručio nam je na posljednjem svome druženju s kolegama u Udruženju muzičara BiH. Kazivao je to iz vlastitog iskustva, jer u vremenu kad je opstanak izvorne sevdalinke u BiH bivao ugrožen, Safet je, skupa sa Zaimom Imamovićem, Šerbom Alajbegovićem, Jozom Penavom, Safetom Kafedžićem, Radetom Jovanovićem… stvarao pjesme nalik na sevdalinke i tako je ljepota sevdaha opstajala.
U svom vozilu često saputnicima pustim snimak s velikog Safetovog koncerta u “Zetri”. Antologija. Onda me mnogi od njih pitaju ima li sad ikog da naslijedi Safeta. Moj je odgovor da nema. Ne zbog tog što u današnjoj BiH nema dobrih pjevača. Ali, nema ni tog vremena u kome je Safet živio, radio, nema okruženja kakvo je bilo u to “zlatno doba” za narodnu pjesmu. Vrijeme apsolutne komercijalizacije i estradizacije nije ambijent za “nove Safete”.
Ali, onaj naš “Sajo Sarajlija” (eto, i pjesme su o njemu stvarane i pjevane) živjet će vječno dokle ima onih koji znaju šta je prava pjesma i dobro pjevanje.
Puno je vrhunskih izvođača sevdalinke odnjegovano u “zlatnoj generaciji” okupljenoj u programu i muzičkoj produkciji RTV Sarajevo i festivala “Ilidža”. Mnogih se često sjetim. Većina nisu živi i kad ih spominjem, s poštovanjem kažem da su rahmetli i pokojni. Ali, evo, i nakon punih 15 godina, ja to teško mogu i najčešće i ne izgovorim uz ime Safeta Isovića. Meni je Safet još uvijek živ. Jer je živo i njegovo neizrecivo veliko djelo i bezbroj lijepih uspomena.