Zakasnila je najmanje 20 godina kada je sredinom 60- tih godina dostignut vrhunac ” industrijalizacije i elektrifikacije”.
To je ekonomska istorija. Učiteljica života. Mi smo danas na kraju prve četvrtine 21. vijeka. Pod pretpostavkom da nas u ovom vijeku neće pogoditi dva rata, šanse su nam velike. Znači nikakav unitarizam i secionizam. To su dva zla sa strašnim posljedicama. Trenutno su isti na vrhuncu. Unitarizam kod znatnog broja Bošnjaka.
Secionizam sa pretenzijama pripajanja teritorije susjednim državama kod Srba i Hrvata. Ekonomija bi ipak trebala da bude ključna. Iz modela “sitnog i malog”, trebali bi prelaziti na model koncentacije. Sa sistema individualnog vlasništva trebali li preći na model dioničarskog vlasništva. Trebalo bi osmisliti projekte koji bi mobilizirali kapital građana. Isti se nalazi u štednji. To je trenutno potencijal od oko 10 milijardi KM koji je kao štenja kod banaka ili ” u slamaricama” građana na koji nema prinosa. Nula ( 0) %. Ako bi se obezbijedio prinos od 5% na ovu finansijsku imovinu i ulaganje koje bi generiralo stope rasta DBP oko 10% , tada bi u investicionom ciklusu od 7 do 8 godina uvećali najmanje dva puta DBP.
To je put ka održivoj ekonomiji. Umjesto ogromnih socijalnih davanja imali bi samodržvu ekonomiju. Svi ” mali i sitni” bi se integrirali u sistem. To je poznat koncept razvoja zemalja koji veličinom teritorije i brojem stanovnika nije znatno veća ili manji u odnosu na BiH. Ono što nam nedostaje je vizija. To su vizije sektorskih politika. Za to treba veliki novac koji bi nekoliko puta nadmašio sadašnji DBP koji se približava obimu od 40 milijardi KM. Znači da u BiH treba najmanje 100 milijardi KM investicionog potencijala. Njega potencijalno ima kod građana koji žive diljem svijeta, a koji su vezani za svoju državu.
Za to nam je potrebna država. Država svih građana.