Otišao je na front 1942. godine kao dobrovoljac. Po povratku, diplomirao je 1950. godine psihologiju u Tbilisiju.
Poslije studija poslat je u Kaluš, gdje je predavao rusku književnost u lokalnoj gimnaziji.
U tom gradu napisao je svoje prve pjesme. Kasnije se aktivno bavio novinarstvom.
Sa dvadesetsedam godina vratio se ponovo u Moskvu. Tu se zaposlio kao urednik u jednoj izdavačkoj kući koja je objavljivala dječiju literaturu.
Govorio je tada da zna samo sedam akorda na gitari, no da mu je to dovoljno da pjeva pjesme iz duše.
Pjevajući pjesme po moskovskim zabavama nekadašnje više klase, postao je nevjerovatno tražen, tako da se njegova slava proširila od Moskve u koncentričnim krugovima širom bivšeg Sovjetskog Saveza.
Još od prve pjesme koju je napisao, sebe je smatrao sovjetskim pjesnikom, iako mu je otac bio Gruzijac, a majka Jermenka.
Poput velikih bardova Visockog, Vertinskog, Galiča, Visbora, Kima i drugih, Bulat Okudzhava je pjevao o problemima svog velikog naroda.
Pjevao je politički obojene pjesme, npr. “Balada o vojniku od papira”, “Molitva Fransoa Vijona”, ali je najbolji bio u ocrtavanju karaktera malih ljudi, zapalih u očaj, pijanstvo i životni bezizlaz, koje je opjevao u pjesmi “Ponoćni trolejbus”.
Njegove ploče prodavale su se u milionskim tiražima u SSSR-u, prije pada Berlinskog zida.
Pravu popularnost je doživio sredinom pedesetih godina, kada su njegove pjesme počele da se izvode u filmovima “Zvijezde i sreća”, “Bjeloruska stanica vozova”, “Bijelo sunce pustinje”.
Živojin Pavlović je koristio njegove pjesme u filmu “Buđenje pacova”.
Krajem pedesetih, preselio se iz Moskve u manji grad Peredelkino. Tamo je napisao i svoje slavne romane “Putovanje diletanata” i “Gutljaj slobode”.
Posljednjih nekoliko godina proveo je u Parizu, gdje je umro 12. juna 1997. godine.