Radije bi on da ni njega da nema tu gdje mu je dedovina, da živi u Beču po mogućnosti, ali nemoj da mu pametniji i sposobniji tu ordinira ako nije “naš”.
Pod okupatorom ovdje mislimo na Austrougare. Međutim, otkako su došli na ove prostore pa do danas, u južnoj Hercegovini, trenutno potpuno zanemarenom dijelu BiH, gdje vladaju preskromna naseljenost i neshvatljiva ljepota, nikada se nije desio veći procvat nego u režiji “okupatora”.
Postoji jedna poslovica koja je široko rasprostranjena bila na ovom području nekada: “Ljudi iz ovoga kraja do najbližeg sela išli su vlakom, a do najbližeg grada pješke.”
To je kraj kroz koji je prolazio mnogima nikada prežaljeni Ćiro, dionicom uskotračne pruge od Gabele (Čapljina je ipak priča za sebe, pa je nećemo svrstati u priču o pustoj južnoj Hercegovini), preko Hutovog blata, Hutova, Ravnog, Zavale, pa do Huma i Trebinja u Republici Srpskoj.
Dionica revitalizirana idejom “zapadnih sila” da tu naprave biciklističku stazu, pa da u njoj, ako već to ne žele domaći okupatori, uživa normalan, civilizarini svijet iz EU.
I tako je napravljeno skoro 200 kilometara staze od Mostara do Dubrovnika u projektu u kojem su učestvovale i BiH i Hrvatska. Staza je većim dijelom asfaltirana osim na onim dijelovima gdje je to bilo neizvodivo, pa se vozi makadamom.
Reporter Bosnainfo proveo je tri dana u obilasku ovih krajeva na dva kotača i u pelotonu s četvoročlanom ekspedicijom, uvjeravajući se na svakoj stanici u silinu onoga što je ovdje postojalo prije čitavo jedno stoljeće. Prosto da čovjek ne povjeruje šta se tada i na kakvom, nepristupačnom, prostorru moglo uraditi za tri godine (od 1898. do 1901.), a šta se danas ne može uraditi evo skoro 30 godina od kraja rata koji je u BiH počeo upravo ovdje, u našoj bazi – selu Ravnom.
“Znate li da je u Ravnom prije nego što je ukinut Ćiro 1976. u školu išlo 480 đaka? Ukidanjem Ćire odavde je nastao egzodus stanovništva. Zamislite koliko je porodica koje su bile usko vezane za željeznicu ostalo ojađeno. Jednostavno, nakon tog, po meni neshvatljivog čina, ovdje je život ugašen. Šta je bio razlog, nikada mi neće biti jasno. Kao da je bilo nekome u interesu da iseli odavde stanovništo. A, ono što je još nelogičnije u cijeloj toj priči je da je 1974. Trebišnjica usmjerena u korito, da ne bi plavilo Popovo polje i da bi se ljudi mogli baviti zemljoradnjom. I onda dvije godine poslije desi se to sa Ćirom”, priča nam Teo, vlasnik gostionice Zavala, pod čijom palicom je ovaj dio južne Hercegovine živnuo.
Gostionica je otvorena 2013. nakon restauracije potpuno oronule zgrade željezničke stanice. Ono što je morao učiniti je ne praviti restoran kako je njemu ćeif, već u skladu s kulturno-historijskim nasljeđem. Gostionica danas ima isti izgled i obrise kao što je tada izgledala stanica/postaja.
Nudi nam knjižicu da vidimo kako je to izgledalo 1901. i 1964.
Potom nam pojašnjava šta ga je ponukalo da se upusti u projekat otvaranja ugostiteljskog objekata na prostoru gdje nije bilo živa roba. Malo pameti je potrebno i malo hrabrosti, koje očito nema u ostalim dijelovima istog podneblja…
“Odavde imate fantastičan pogled na Popovo polje, u neposrednoj blizini se nalazi špilja Vjetrenica, nedaleko odavde je pravoslavni manastir Zavala iz 13. stoljeća… Sve su to turističke atrakcije, iako se čini kao da je zabit”, pojašnjava prekaljeni meštar koji nam nudi svoju rakiju sastavljenu od 13 trava, nakon vožnje od Zavale do Trebinja i nazad te pređenih 90 kilometara u dva pravca.
“Loza je baza, ali vrijesak dominira.”
Nazdravljamo, a onda Teo počinje u superlativima da govori o biciklističkoj stazi.
“Kako je napravljena tako je ovaj kraj postao sve privlačniji za turiste. Meni samo nije jasno kako ljudi ovdje ne spoznaju potencijal cikloturizma, da je to danas vjerovatno najpotentnija grana turizma u svijetu, pa da se više angažiraju. Pa svaka ova stanica na potezu odavde do Trebinja mogla bi biti ugostiteljski objekat”, govori on.
Zavala radi svakodnevno od 1. maja do 1. novembra. Onda, kako nema aktivnosti, tako nema ni potrebe da bude otvorena osim vikendom. Kaže da mu je najbolji mjesec prošle godine, začuđujuće, bio maj i prisjeća se jedne anegdote koju često gostima prepričava:
“Zovu me dvoje Nijemaca kažu željeli bi sedam dana da rezerviraju apartman, čuli su za Zavalu… Prije toga nije bilo rezervacija na duže od dva dana, jer šta ćeš ovdje, zaboga, raditi više od dva dana. Rekoh, da vi niste malo promašili, ima Zavala na Hvaru? Ne, ne, nismo, imamo mi isplanirano sve, hoćemo tu da odsjednemo, ništa se vi ne sekirajte. Oni su shvatili da im je jeftinije i jednostavnije jer ovdje je zaista dobra pozicija”, priča Teo.
Kada pričamo o razvijenosti i stanju svijesti, razlika između dijelova u kojima žive Hrvati i prostora pod administrativnom ingerencijom Republike Srpske, kolosalna je i zapanjujuća. Do Trebinja imate pustoš i golet, koja je očaravajuća kada ste biciklista, ali i jeziva s obzirom na neiskorišten potencijal.
“Ovdje u Zavali (četiri kilometra udaljena od Ravnog) će tek procvat da se osjeti za koju godinu, kada naprave magistralni put do Slanog na moru. Odavde do tamo je 14 kilometara. Dakle, dođete na more za sedam minuta. Eto, osam u vrh glave. To je zajednički projekat vlada Hrvatske i Herecegovačko-neretvanske županije kojim će se pokušati popraviti demografska slika Ravnog. Pa i oni koji su negdje otišli mogu u jednom trenutku spoznati da bi mogli tu živjeti, da nisu izolovani, pa bavi se turizmom, poljoprivredom. Sve će imati više smisla…”
Sablasno oronuli Hum
Na putu dugom 45 kilometara od Zavale do Trebinja nalazi se mjesto Hum, 17 kilometara od vjerovatno najljepšeg bh. grada na Mediteranu.
Nekada je tu bilo najveće željezničko čvorište u ovome dijelu Evrope. Za vijeme Ćire vi ste iz recimo sela Turkovići bili bliže Beču nego što je sada ijedno selo u BiH. Ne samo u geografskom smislu, već i mentalnom. Danas je ovo mjesto, ako ga se mjestom može nazvati, eklatantni primjer zaostalosti, nesposobnosti, javašluka.
Austrougarske zgrade ukazuju na postojanje davne civilizacije, kao da je iz perioda prije atlantide, bez da je neko tu napravio muzej, restoran, ponudio neke sadržaje, da ne pretjerujemo sada s motelima i hotelima.
Postoji tek usamljeni stanovnik koji nas opominje da sklonimo bicikla ispred njegove “kuće”, zapravo zgrade Mjesne zajednice. Da se nije slučajno ukazao nikada ne bi pomislili da tu neko živi. Kaže nam da se stavimo u njegov položaj i kako bi mi reagirali da nam stalno tu nako dolazi s biciklima ispred kuće.
“Ovdje meni zna doći po pedeset biciklista, ne mogu ući ni izaći iz kuće”, buni se.
Tu smo dakle. Dolazi ti ispred kuće po 50 biciklista, a ti ni frižider pića da kupiš, poneki suvenir i da im sve to ponudiš na pladnju, pa neka kupuju po trostruko većim cijenama…
Najčešći gosti Belgijanci
Ćirina biciklistička staza, odnosno nekadašnja željeznička pruga vodi od Mostara, preko Čapljine, pa dalje. Međutim, nakon Gabele počinje uspon gdje se do stanice Hrasno stiže po uskom makadamskom putu uspona od dva posto.
Uskotračna pruga zvala se tako zbog širine od 0,78 metara, pa je zaista neponovljivo iskustvo proći ovuda sa biciklom. I nemoguće je ne zapitati se kako su pobogu tadašnji ljudi mogli izvesti sve te marifetluke. Nekoliko je mostova i vijadukta izgrađeno na tom potezu i ukupno deset tunela u prosjeku dugih stotinjak metara.
Rijetki su međutim oni koji prolaze ovuda. Kada govorimo o našim ljudima, iz BiH, pričamo o promilima. Tu i tamo stranci su ti koji iskušavaju ovu dionicu, iako se i oni većinom odlučuju za asfaltirani dio ceste.
Tu negdje oko Ravnog sreli smo Stanislavu Borovac koja je bila vodič za 18 ostarjelih Belgijanaca. Ona u kombiju ide, oni za njom na biciklima. Pukao pogled na nepregledno Popovo polje…
“Belgijski zdravstveni sistem sufinancira njihov turistički aranžman s obzirom da podsticanjem vožnje bicikala preventivno utječu na nastanak raznih bolesti. Cijena šestotnevnog aranžmana za njih 18, s povratnom avionskom kartom, smještajem, turističkim vodičem, najmom bicikala, hranom… Iznosi 18.000 eura. Belgijanci su inače najčešći cikloturisti kad je u pitanju ovaj dio Hercegovine”, ispričala nam je u hodu.
Na kraju kada sve sabereš i oduzmeš, podvučeš crtu, ne treba ti ništa drugo nego na dođeš na krajnji jug BiH i da ti postane jasno gdje smo mi sa sviješću i šta smo…
Usput malo uživaš, ako isključiš mozak.