Status osumnjičenog Morača je dobio tek nakon što je odbio status svjedoka, kao i otkrivanje izvora informacija. Morači je policija oduzela mobilni telefon.
Sve to izazvalo je mnogo reakcija, a na događaj se osvrnuo i Igor Popović, asistent na Pravnom fakulttu Uvirezitetat u Banjaluci. Kolmu Igora Popovića, objavljenu u Nezavisnim novinama, prenosimo u cijelosti:
Od izvora dva putića vode, a kako će se Morača račvati, zavisi od Nikole. I zaista, izbor je samo na njemu.
Riječ je o slučaju novinara Nikole Morače, koji je saslušan u banjalučkoj policiji, u svojstvu, malo svjedoka, a malo osumnjičenog. Pola svjedok, pola osumnjičeni – kako to? Prema navodima osumnjičenog novinara, policija je tražila od njega da im kaže ko mu je saopštio informacije koje je objavio u svom članku. Dakle, tražili su da otkrije izvor. Ako otkrije izvor, Morača će biti svjedok u postupku protiv tog lica. Ako odbije to da učini, biće osumnjičeni za krivično djelo povreda tajnosti postupka. Dakle, na Morači je da odabere svoj smjer kretanja.
Analiziraću da li je novinar Morača u obavezi da otkrije svoj izvor. Da bih to uradio, potrebno je imati u vidu šta je to napisano u spornom novinskom tekstu. Prema mojim saznanjima, članak na portalu na kojem je prvobitno objavljen nije više dostupan, ali se može pronaći na drugom portalu koji je prenio izvorni tekst i to pod naslovom: “Detalji navodnog silovanja u Banjaluci: Upoznali se preko Tindera, bludne radnje snimao telefonom”. Iznijet je niz detalja navodnog krivičnog djela, opisujući odnos osumnjičenog i žrtve. Ove informacije su dobijene od izvora novinara. U tekstu se navodi i da je Osnovni sud u Banjaluci osumnjičenom odredio “zabranu napuštanja mjesta prebivališta te zabranu sastajanja sa određenim osobama do okončanja krivičnog postupka”. Zaključno, novinar Morača je objavio i inicijale osumnjičenog.
Možemo izvući tri zaključka iz teksta. Prvo, tekst nam ne otkriva identitet žrtve, već daje inicijale osumnjičenog za silovanje. Naravno, identitet osobe se može saznati i bez toga da se navede ime te osobe, ali samo ako su u tekstu navedeni drugi podaci koji dovode do toga da se može utvrditi identitet. Recimo, ako neko ne upotrijebi moje ime, ali me opiše kao asistenta na Pravnom fakultetu u Banjaluci koji se bavi međunarodnim pravom i ljudskim pravima, onda je lako saznati moj identitet. Međutim, u spornom članku takvih podataka nema. Dakle, identitet žrtve nije otkriven, a kako su to pogrešno rekli policajci tokom saslušanja novinara Morače. Drugo, sam Osnovni sud u Banjaluci je na svojoj stranici objavio mjeru zabrane koja je izrečena osumnjičenom. Tom prilikom, objavljeni su inicijali oba aktera – žrtve i osumnjičenog. Stoga je novinar Morača učinio manje od suda u pogledu identiteta žrtve, jer nije objavio njene inicijale, a što je učinio Osnovni sud u Banjaluci. Treće, neki mogu smatrati da je tekst senzacionalistički, provokativan i da bez posebnog razloga iznosi detalje intimnog odnosa dvoje ljudi. Dakle, može se dati moralni prekor. No, to je drugačije pitanje od toga da li je ovaj tekst zakonit. Nešto može biti nemoralno, ali zakonito. Napomenuću da Evropski sud za ljudska prava štiti i uznemirujuće izjave; izjave koje šokiraju; izjave koje većina stanovništva smatra uvredljivim, a kako je to sud zaključio u predmetu “Hendisajd (Handyside) protiv Ujedinjenog Kraljevstva”.
Vratimo se na pitanje novinarskog izvora. Šta kaže pravo o zaštiti novinarskog izvora? U BiH, a ni entitetima nema sveobuhvatnog zakona o medijima, već egzistiraju zakoni koji regulišu pojedine oblasti novinarstva. Tako zakoni o kleveti entiteta i Brčko distrikta štite pravo novinara da ne otkrije izvor. No, ovi zakoni se primjenjuju samo u domenu klevete, ali ne i novinarske djelatnosti uopšte i nisu primjenjivi u predmetu novinara Morače. Tako dolazimo do normi o zaštiti slobode govora i stavova Evropskog suda za ljudska prava, a koji je ustanovio jaku zaštitu tajnosti novinarskog izvora.
Šta to kaže Evropski sud – može li javna vlast da obaveže novinare da otkriju svoje izvore? Pravilo je da ne može, te da je pravo novinara da zaštite svoje izvore i da ih ne otkrivaju, a kako je to sud zaključio u poznatom predmetu “Gudvin (Goodwin) protiv Ujedinjenog Kraljevstva”. Mnoge vlasti, ne samo naše, pokušavale su da dođu do imena izvora, ali je Evropski sud mahom stajao na stranu sedme sile.
Zapitajmo se zašto uopšte i postoji zaštita novinarskog izvora? Cilj zaštite jeste povjerenje u novinara i omogućavanje nesmetanog obavljanja novinarske profesije. Onaj ko jednom otkrije identitet izvora, gubi kredibilitet. Novinar Morača je toga svjestan i zato kazuje: “Kad bih to uradio, više se ne bih bavio novinarstvom”, znajući da se više ne bi ni mogao baviti novinarstvom, sve i kada bi to htio, jer mu niko ne bi vjerovao. Zato je važno povjerenje u odnosu novinar – izvor. Kada ne bi postojala tajnost izvora, osobe koje imaju informacije od javnog interesa se ne bi povjeravale novinarima. Oni koji se boje da lično istupe u javnost, često svoja saznanja povjere novinarima, a mediji onda to saopšte javnosti. Tako se pomaže novinarstvo kao čuvar javnog interesa. Otkrivanje imena izvora ima odvraćajući efekat na slobodu medija. Kada se jednom natjera novinar da otkrije ime izvora, onda imamo domino efekat i sve manje ljudi će biti spremno da sarađuje sa novinarima.
Sada se vraćam na sadržaj članka, jer je on bitan za zaštitu tajnosti izvora. Tema koju je obrađivao novinar Morača svakako je od javnog interesa. Izvještavanje o potencijalnom krivičnom djelu silovanja je nešto što je od interesa za sve nas. Sadržaj je bitan i zbog činjenice da svako pravilo ima svoj izuzetak, pa tako i pravilo o zaštiti tajnosti novinarskog izvora. Država može u izuzetnim prilikama da traži od novinara da otkrije identitet izvora. No, to su rijetke situacije, kada je neki drugi interes toliko važan da preteže nad interesom medija za tajnošću izvora i kada se taj drugi interes ne može zaštititi na alternativni način. To je, recimo, slučaj kada je identifikacija potrebna radi sprečavanja teških krivičnih djela ili zaštite prava djece (npr. kod dječje pornografije). Da li je takav izuzetak primjenjiv u slučaju novinara Morače? Ne, nije. Ne vidi se jasno koji je to interes pretežniji, pa da se traži od novinara da oda svoj izvor. Otkrivanje imena izvora ne bi dovelo do sprečavanja teškog krivičnog djela, niti do kažnjavanja za takvo djelo. Navodno silovanje je već izvršeno, i otkrivanje izvora nema veze sa tim krivičnim djelom. Dodatno, identitet žrtve nije otkriven, te nije povrijeđena njena privatnost. Zaključujem da policija i tužilaštvo nisu ponudili valjane razloge da traže ime novinarskog izvora. Zbog toga, čini se da je jedini razlog za otkrivanje identiteta izvora, namjera za kažnjavanjem te osobe.
Činjenica da novinar Morača nije u obavezi da otkrije svoj izvor ne predstavlja kraj pravničke zavrzlame. Naime, policija tvrdi u svom saopštenju da je novinar Morača saslušan u svojstvu osumnjičenog za krivično djelo povrede tajnosti postupka. Dakle, novinarski izvor nije uopšte u igri. Riječ je o članu 337. Krivičnog zakonika Republike Srpske koji brani da se neovlašteno iznose podaci iz postupka kada je to zabranjeno zakonom ili kada su podaci proglašeni tajnim odlukom suda ili drugog organa. Ovo pravno pitanje je drugačije od pitanja zaštite novinarskog izvora, te zbog ograničenog prostora ne mogu da ga analiziram. Ipak, to pitanje nije u potpunosti odvojeno od prava novinara da zaštiti svoj izvor.
Kako je već rečeno, a ako je vjerovati novinaru Morači, policija mu je ostavila dva (navodna) izbora – svjedok ili osumnjičeni. Prvo su htjeli da otkrije ime izvora u kom slučaju bi imao status svjedoka u postupku koji će se voditi protiv izvora. Ako Morača to odbije, onda postaje osumnjičeni za krivično djelo povrede tajnosti postupka. I nije neki izbor, zar ne? Ovakav metod me podsjeća na poznatu rečenicu iz televizijske igrice Hugo: “Odaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti.” Šta god novinar Morača odabrao, pogriješiće. Ostaće bez posla ako otkrije ime ili će biti predmet krivičnog gonjenja ako sačuva identitet izvora.
Navedeno postupanje policije implicira da je status osumnjičenog novinar dobio kao kaznu zato što nije htio da oda ime izvora. U tom smislu je krivični postupak za povredu tajnosti podataka i te kako povezan sa pravom novinara da ne oda izvor. Namjera policije i tužilaštva i nije da gone Moraču, već da gone lice koje je novinaru dalo informacije. Tako Moračino gonjenje postaje sporedno i slučajno. Vođenje takvog krivičnog postupka samo zato što se novinar koristi svojim pravom predstavlja zloupotrebu prava. Treba biti pravičan i navesti da policija negira da je uopšte tražila da Morača otkrije identitet izvora, te da je odmah saslušan u vezi sa povredom tajnosti podataka. Navode i to da advokat novinara može potvrditi njihove navode. Na ovaj način se braniocu stavlja vruć krompir u ruke, da kaže ko laže – klijent ili policija.
Zaključno, novinar nema obavezu da otkrije identitet svog izvora u ovom predmetu. Za one koje ova tema više zanima, upućujem ih da pogledaju film “Nothing but the truth”, fiktivnu priču o novinarki iz SAD koja završava u zatvoru samo zato što ne želi da otkrije ime svog izvora. U prepirci, njen muž ukazuje advokatu da mu je supruga imala izbor i da je sama odlučila da ide u zatvor radi zaštite izvora. Advokat mu odgovara da, ako muž smatra da je ona zaista imala izbor, onda možda njih dvoje ne treba da budu zajedno. Sličan “izbor” kao kod Morače, zar ne?