Svijet

Presretnuti pozivi ruskih vojnika: "Naravno da ulazimo u tuđe kuće. Zarobljenike ne zatvaramo, mi ih ubijamo"

Imamo ljude koji su zarobljeni ispod ruševina, a najmanje dvije žene su povrijeđene tokom ruskog granatiranja, rekao je ukrajinski dužnosnik. Čelnik Harkivske regionalne državne uprave je na Telegramu napisao kako "neprijatelj nastavlja s intenzivnim granatiranjem" područja duž linije bojišnice na sjeveroistoku Ukrajine.

FOTO: EPA-EFE
FOTO: EPA-EFE

“Danas su napali grad i okrug Kupjansk. Neprijateljski projektil pogodio je jednu od lokalnih uprava. Ljudi su ostali pod ruševinama, ima ranjenih. Sve hitne službe su na licu mjesta”, rekao je Oleg Sinegubov.

Associated Press je objavio kako je identificirao više od 2000 telefonskih razgovora između ruskih vojnika u Ukrajini i njihovih porodica kod kuće. Tvrde kako su pozive uputili pripadnici vojne divizije koju ukrajinski tužitelji terete za ratne zločine u Buči, gradu u blizini Kijeva koji je postao simbol ruskih zločina.

Pozivi dokazuju kako su mladi vojnici i njihova zemlja bili duboko nespremni za rat, piše Sky News. Mnogi su se pridružili ruskoj vojnoj operaciji jer im je bio potreban novac te zato što im je rečeno da će biti dočekani kao heroji i da će ukrajinska prijestolnica pasti u roku od sedam dana bez krvoprolića.

“Ulazimo u tuđe kuće”

Telefonski razgovori otkrivaju kako je rat izgledao iz perspektive ruskih vojnika. Neki su svojim majkama pričali o tinejdžeru iz Ukrajine kojemu su odsječene uši, a drugi o tome kako moderno oružje može uništiti ljudsko tijelo, tako da se nema više šta donijeti kući.

“Pucali smo iz tenkova, mitraljeza i pušaka. Nismo imali gubitaka. Uništili smo njihova četiri tenka. Bilo je mrtvih tijela koja su ležala okolo i gorjela. Dakle, pobijedili smo”, govori vojnik, čije je ime promijenjeno u Leonid, svojoj majci. Potom joj usputno priča o pljački, a majka isprva ne može vjerovati da joj sin krade.

“Dakle, svi su ljudi otišli, zar ne? Vi ih ne pljačkate, zar ne? Nećete valjda ulaziti u tuđe kuće?” pita ga majka. “Već jesmo. Jesi li luda?” odgovara Leonid. “Oh, jesi. Što nosiš odatle?” zanima majku. “Uzimamo hranu, posteljinu, jastuke. Deke, viljuške, kašike, tave”, uzvraća Leonid.

“Mi ih ne zatvaramo, mi ih ubijamo”

Također govori svojoj majci o strahu od odlaska u patrolu jer ne zna na što ili koga će naići. Ističe kako su spremni ubiti čovjeka pri najmanjoj provokaciji. To pokušava opravdati argumentom da je civilima rečeno da bježe ili da se sklone u podrume, pa svako ko je vani ne smatra se civilom.

“Bio je jedan zarobljenik, momak od 18 godina. Prvo su mu pucali u nogu. Zatim su mu odsjekli uši. Nakon toga je sve priznao i ubili su ga. Mi ih ne zatvaramo. Mislim, mi ih sve ubijamo”, govori Leonid.