Na desetke je medijskih priča doneseno o borbi roditelja povratnika u Zvornik za pravo na bosanki jezik. To je samo jedno od prava koje nisu uspjeli ostvariti i samo kap u moru u onome gdje se kao građani osjećaju diskriminirano.
“I danas dan, nakon dvadeset godina ja sam povratnik. Ta ministrarstva za povratak, državno, federalno, svi imaju svoju strategiju, svi imaju svoja pravila. Niko ne pita povratnike. Ali zašto, zašto se ljudi ne mogu zaposliti. Nekad je rečeno, mi smo imali taj problem oko lokalne uprave i zapošljavanja. Prema popisu iz 1991. godine mi smo trebali svi biti zaposleni. Ali opet nije. Neka je pola-pola, ali žalosno je da je s ove regije zaposleno možda četvorica ljudi”, kaže povratnik Hajrudin Okanović.
Huso Halilović je među prvim povratnicima u Zvornik. I sam je poticao druge da se vrate i obnove kuće.
“Radio sam od 2000. do prošle godine u izgradnji farme pilića. Radio sam 14 godina. Morao sam je zatvoriti baš zbog povratka mladih. Jer više nema ovdje ni starih. Danas više ima dženaza nego džuma u sedmici. Znači više dženaza. Jer tebe niko ne dira, bezbjednost, sigurnost, MUP, Zvornik, Općina, niko tebe neće dirati. Ali te neće ni zaposliti. Nećeš imati od čega da živiš i ti si prisiljen da se vratiš”, kazao je Halilović.
Husein Sačević dugi niz godina se bori za prava djece povratnika. Zna da su hiljade maraka stigle za proces povratka, ali da su najmanje pomoći dobili upravo oni koji su smogli snage obnoviti domove i vratili se.
“Mi smo svi ovdje od povratnika nezaposleni ljudi. Školujemo djecu, ja školujem petero djece. Na birou sam 18 godina. Nikakve pomoći od države. Ja na televiziji slušam za pomoć višečlanim porodicama. Međutim, na prave adrese to nikada nije došlo. Da li je to završilo kod određenih uhljeba, ja ih zovem seoskim šerifima koji su dobri prijatelji s određeni ljudima iz ministarstva, pa zloupotrijebe sredstva i niko ne odgovara za sredstva koja se pošalju ovdje”, kaže Sačević.
Grad Zvornik pomaže koliko može, ali nadležnost povratka je na višim entitetskim razinama ili državnoj. Lokalne zajednice to čine na drugi način.
Svi sagovornici BHRT-a priželjkuju da one institucije koje u svojim nazivima imaju ispisana ljudska prava, makar više da im ta prava ne oduzimaju. Jer, činjenice iz povratničkih mjesta govore da su upravo zbog kršenja osnovnih ljudskih prava mnogi povratnici ponovno morali u uzbjeglištvo.