Baščaršija, posebna i mirisna, opjevana u pjesma, povod i tema mogih razgovora i danas ima svoje čuvare tradicije koji s ponosom u njenim sokacima rade i imaju svoje životne priče.
Jedna od danas najpoznatijih ulica po svojim zanatima, Kazandžiluk, nalazi se uz istočni kraj ulice Baščaršija (Baščaršijskog trga), nekoliko metara sjevernije od Baščaršijske džamije, i vodi stotinjak koraka dalje na istok, te onda zakreće na jug, gdje se spaja sa ulicom Bravadžiluk.
Upravo u tom sad već malom sokaku, posjetili smo poznatog sarajevskog kazandžiju Muhameda Huseinovića koji za sebe kaže da je najstariji zanatlija u Kazandžiluku.
Zatekli smo ga dok je sipao kafu iz đezve u fildžan i baš kao u pjesmi “Zabranjenog pušenja” sa fildžanom viška, ako ko naiđe i naišli smo mi. Dočekao nas je s osmijehom na licu, vedrinom koja se rijetko viđa, ali i sjetom u pogledu koji nam je postao razumljiv nakon razgovara. Kako nam je kazao supruga sa kojom je proveo lijepih 45 godina, preselila je prije 13 mjeseci na bolji svijet.
U kratkoj pauzi između gutljaja kafe i trenutka tišine, gdje nelagodu otklanja radio u pozadini koji tiho svira i svemu daje dimenziju jednog ljepšeg vremena, započeo je zanatlija Muhamed priču za Bosnainfo:
“Najstariji sam zanatlija ovdje, ali još ja imam snage. Prvi tekst o meni napisale su Večernje novine davne 1964., to vam je prije 58 godina, a ja sam tad imao 17 godina. Tek kad sam počeo, radio sam u Bezistanu, pa me zvao tada direktor Remzija, za zanastvo, načelnik Safet Đulbić, bio je jako dobar čovjek, mlad je umro, i tako sam tri ljetne sezone u Bezistanu radio, pa i izložbe, kasnije sa ocem u radnji”.
Kako ističe, a tragovi vremena svjedoče, tradicija ove zanatske radnje stara je više od 200 godina.
“Duga je tradicija u mojoj porodici, zanatom mi se bavio pradedo, dedo, otac, pa ja, i sinovi moji su naučili raditi na moju radost. Nekad kažem na radost, nekad na žalost, jer duga je ovo tradicija preko 200 godina, a na žalost jer stotine radnji mimo kazandžiluka gdje su farmerke nekad prodavali, sad prodaju đezve, divljanere. Pa gdje prodaju kafu na čaršiji, drže i setove sa fildžanima i đezve, a sve divljake, nije to pravi bakar, što je bezobrazluk”, ističe Huseinović činjenicu koju svi na Baščaršiji znaju.
Nažalost, ručni rad koji zanatlije urade nisu zakonom zaštićeni kao autentični rad koji bi trebalo da se samo može kupiti u Kazandžiluku. Majstor Muhamed smatra kako na čaršiji ne bi niko smio prodavati lošu robu, niti podvaljivati đezve i fildžane iz uvoza, jer Sarajevo ima dugu tradiciju u zanatstvu i upravo bi se to moralo sačuvati.
“Treba dosta vremena da se uradi jedan ručni rad, nema tu norme. Radim 20 ili 30 komada zaredom, zavisi šta se radi, koja je veličina đezve, sve se mora izmjeriti. Sve se da napravi, radim u bakru tacne, đezve, slike sa Begovom džamijom, Sebiljom, Vijećnicom, uradio sam i đezvu na kojoj je Vučko, to niko nije radio”, priča nam majstor Muhamed i pokazuje svoje radove:
“Desetine su dolazile poznatih ljudi, ja sam od ranog djetinjstva ovdje dolazio sa ocem rahmetli. Od šeste godine sam ja gledao kako se radi ovaj posao. Bio mi je za vrijeme svog mandata i pokojni Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik, pa i pokojni Bandić je dosta puta dolazio. Bili su mi brojni bivši rukovodioci iz Jugoslavije, imam te slike još iz Novog Sada iz 1980. godine, brojne delegacije su mi ulazile u radnju i danas neki novi dolaze.
Ja sam jedini zanatlija koji je išao po sajmovima, Beograd, Zagreb, Ljubljana, Novi Sad, čujem se i danas sa nekima i iz Mađarske, zovnu me, a i ja njih, čestitamo jedni drugima praznike, ja njima Božić, oni meni Bajram i tako, pitaju me kako sam”, naglašava Huseinović dok nam pokazuje brojne fotografije koje čuva u svojoj radnji.
Kako to samo veliki ljudi i mogu, široki u svojoj jednostavnosti svojim stavom govore da sarajevski duh ne umire:
“Ja ne prodajem čaršiji, već turistima, ima nekih koji prodaju čaršiji i prave sami sebi konkurenciju, ja ne. Ja sam u penziji, ali sada imam više znanja i snage da radim nego prije i sad sa merakom i uživanjem radim.Ovaj zanat se uči i prenosi uglavnom sa oca na sina, nema zainteresovanih da mi se jave da žele naučiti praviti u bakru, ovo je umjetnost. Ovo se uči, ja i dan danas učim. Da zamijesiš tijesto treba i to znat, sad stavljaju praške da na kvasa, nije to to, to znaju pravi pekari, a kamo li biti majstor svog zanata”, priča ugledni zanatnija za Bosnainfo.
Kao ponosni otac i dedo nije mogao, a da ne spomene svoje sinove i uspjeh unuka:
“Rad me održava, sinovi mi pomažu, ne znam koliko će se unuk zanimati za ovaj posao, ali dođe i on pomalo kucka, radi, razumije, ali bacio se više na sport, skija, prvak je slalom i veleslalom 2018. godine sa 15 godina, dobio je i potvrdu u Kantonu Sarajevo 2021. godine kao perspektivan sportista, međutim ne da niko ni pare”, priča kroz smijeh dok ga ne prekide neki poznanik koji mu pokuca samo da ga poselami, jer kako drugačije na Baščaršiji nego tako i da mi nismo bili, možda bi nastavili razgovor uz kafu.
Pitali smo majstora o anegdotama koje pamti iz radnje, ali i ko mu je od poznatih ušao u radnju, a nama je uz osmijeh kazao i ko mu duguje kafu.
“Ja sam sebi skuham kafu, skoro mi je jedan novi konobar zeznuo koncepciju. Mlađi sin je naručio meni i sebi kafu s mlijekom, e sad ima posebno kako se pravi bosanska kafa. U fildžan se stavi malo vruće vode, dok se kafa u đezvi malo slegne, pa se ta voda dospe u đezvu, a mlijeko se baška stavi, međutim on je zdrobio u đezvu odma sve i mlijeko i kafu, pokvario mi ćeif, pa mu ja vratio, e sad sam sebi pravim”, priča zanatlija Muhamed dok sipa već drugi fildžan kafe u svoju đezvu.
Istakao nam kako se mnogo toga promijenilo, malo je ljudi koji cijene ručni rad i kojima nije skupo platiti kvalitet koji će trajati godinama.
“Nema onih bogataša ko prije da dođu i kupe i razumiju šta je kvalitet, šta je ručni rad, danas se svijet ne razumije u kvalitet. Ja objasnim mušterijama razliku imeđu prave đezve i lažnjaka. Moji setovi od pet dijelova su po 60 i 50 KM, ima na čaršiji kupiti i za 40 KM, ali to nije od pravog bakra, to nije ručni rad, to je uvozna roba, to ne valja đavlu, ljudi ne znaju razliku i zašto je to važno”, pojašnjava zanatlija Muhamed.
Pokazao nam je razliku između njegove đezve i kako kaže divlje đezve, jer je takvu kupio namjerno da pokaže mušterijama razliku, ali opet neko neće kvalitet, a dođe u radnju da traži ručni rad.
“Nagledo sam se svega. Gledaj, ovo stave na željeznu cijev (pokazujući na vrh đezve odakle se sipa kafa) i ko da je gavran kljunom gađo, a može se otrovat čovjek jer ovo nije bakar. Ovi što ovo švercuju boli njih briga. I morate krivit ruku kad uzmete đezvu, nije ravna drška, kod moje je pod 90 stepeni. Skoro neke Slovenke mi došle i ja im pokazujem razliku između moje đezve i lažnjaka, objašnjavam, pitam ima li razlike, one kažu nema, meni se stomak prevrno, pa reko i slijep bi vidio razliku”, priča majstor Huseinović i pokazuje primjer svoje đezve i kupovne.
O njemu su pisali mnogi, kako Ljubljansko Delo davne 1975. godine tako i The New York Times 2013. godine. Pokazao nam je fotografije na kojima je sa Matom Nikićem, Antom Markovićem, Zoran Janković i brojni drugi.
“Skoro mi je bio Tarik Filipović, rekao je da će doći na kafu, obećao je”, kazao je majstor Muhamed, pa nastavio:
“Nisam vam spomenuo imao sam čast da budem pozvan u Novi Sad na jednu jesenju reviju, tada su bili Meho Puzić, Safet Isović, Husnija Redžepova, uslikali smo se i sjedili skupa.
A skoro jedan čovjek mi dođe, nako me gleda i kaže “smijem li te nešto pitati”, rekoh mu smiješ, pa nećeš me po glavi tući, kaže on; jel’ ti iko rekao da ličiš na Tomu Zdravkovića, rekoh nije i nasmijemo se”, ispričao je u razgovoru za Bosnainfo Muhamed Huseinović koji kaže da čaršiji uvijek ima neka anegdota, ali se to ne može sve upamtiti.
Želimo našem majstoru dobro zdravlje i da se još mnogo godina čuje zveket čekića iz njegove radnje.
Stotinama godinama iz uske, živopisne kazandžijske ulice dopiru jedni te isti zvuci, Neka odole svim iskušenjima vremena i neka tako uvijek odjekuje zveket čekića na džezve, sahane, table, a uz kafu i njen miris neka ima i ko da priča i čuje.
