Šta smo ono bili rekli, to da ruke keramičara po kvadratu postavljenih pločica vrijede do 30 eura. Bogme smo malo i kazali, malo smo i pogriješili, nakon teksta koji je objavio Jutarnji.hr o deficitarnosti ovog zanimanja javili su im se brojni čitatelji ustvrdivši kako cijene po kvadratu skaču i preko 110 eura. Kako tvrde ovo je gorući dalmatinski problem, uočili su kako dobar keramičar vrijedi u narodu kao suho zlato.
Papirić s njegovim imenom i brojem mobitela uz kodnu napomenu majstoru da ga je dao neki njegov Ante, Mate, Ive, znači više od dobitka na lotu. Ali kako god da okrenemo za ona dva, tri, pet kvadrata postavljanja pločica u kuhinji ili wc-u, i dalje vam niko od pravih majstora doći neće. Jer, toliko se gradi, toliko su prebukirani i rezervirani i po 1,5 godinu unaprijed da vam je, kako je jedan toplo sugerirao, najbolje uzet macu i sve sorit. Pa kako ispadne, ispadne. A uvijek će nešto ispasti.
E sada, 100 eura i više, ruke po kvadratu. Pa kao da se radi za cara Solomona koliko to dođe. Šta se krije iza toga, kakve su to pločice, kakav je to rad?
Odgovor za Jutarnji list daje penzionisani splitski profesor keramike, 70. godišnji Zdravko Čović koji je pod Marjanom obučio više od 30 generacija keramičarskih zanatlija. Doduše, veli, od tog broja samo je mali dio istrusio koljena. “Čak 90 posto njih, ako ne i više je otišlo u vozače, građevinare, konobare, radnike svih vela. Keramiku eto ga đavla, ostaviše za sobom bez trunke kajanja.
Ta cijena od 100 i više eura, to vam je već cifra od lani. S obzirom kako je sve poskupilo, sada je ona i viša. Ta se cijena odnosi na postavljanje onih velikih pločica, 240 puta 140 i više centimetara, to je hit nad hitovima. Za to postaviti moraš znati zanat, ali moraš i imat dobar alat. To rade samo najbolji, a njih je malo. I zato se cijena keramičarskog rada diže u nebo. Lipa se tu lova zaradi. Priča mi jedan moj bivši učenik, sad ima svoju firmu, kako mjesečno okrene bez problema dvije do tri hiljade eura. Može i više”, priča Čović i ističe kako uvijek mu ostanu dvije – veli.
Nema potrebe odlaziti u inostrantvo, i neka. “Kao da je lako klečati po cijeli dan, doći doma šporkog trliša, ruku. Težak je to zanat, a traži se toliko puno da nije čudo da se cijena diže samo gore. Zato i jest nelogično da su srednjoškolski razredi prazni. Profesor nam kaže kako je Split drugi grad po veličini u Hrvatskoj, a ima pravih keramičara za prste jedne ruke. Pa gdje nestadoše ljudi iz njegovih 30 generacija katedre? I zašto novi, kada se tu već takva lova vrti, ne upisuju ovaj deficitarni posao.
U mom prvom razredu bila su 32 keramičara, kada sam odlazio nakon 30 godina rada jedva deset, od kojih će osam nakon škole otići drugim putem. U ono davno vrijeme keramičara je bilo toliko na tržištu da je cijena kvadrata bila od osam do 12 maraka. Zaradila bi se jedna prosječna radnička plaća. Cijenu su definirali radnici iz Bosne i Srbije koji su dolazili u gastarbajterstvo u ogromnom broju.
Zato su naši keramičari odlazili vani u Njemačku i zarađivali mjesečno do tri hiljade maraka. Niska cijena rada se kod nas držala sve do prije nekoliko godina, nakon čega započinje građevinski boom. Cifre su potom poletile u nebo po zakonu ponude i potražnje” – kaže.
Danas dobrom meštru nema više potrebe odlaziti u inozemstvo za tri hiljade eura mjesečno, kada te novce bez problema mogu zaraditi kući. Ali kada već zarađuju više od profesora, doktora, gradonačelnika, čak i ministara, zašto u klupama onda nema više učenika. Kako to da svi bježe od zanata, a oni su zanimanja budućnosti? Jer bez ministara biti možeš, ali bez keramičara bogme šanse za ugodan život nema.
“Da sam 10 godina mlađi…”
-Ne dolaze u škole jer niko neće da radi težak posao. Svi bi volili lijepe cure, dobro auto, lovu ali bez muke. U keramičare se danas upisuju samo oni koji nisu upisali gimnazije, ekonomske, upravne škole. I onda nema gdje pa tu dođe, a i od tih deset ako izađu dva dobra keramičara, to ti je ka da si uhvatija Boga za bradu. I dan danas me zovu vlasnici firmi i kažu – daj mi pošalji kojeg dobro momka za praksu, odma bi mu dao i posao ako se pokaže. Nema ih. U ono vrime prije, stari su kreirajući djetetu budućnost uvijek govorili ‘dat ću ga da obuče mantilić, a ne trliš. S mantilićem neće šporkavat ruke‘. Danas je još gore, niko ne želi raditi rukama. I zato će cijena rada dobrih meštara letit u nebo. Vidjet ćete koliko će kvadrat koštati za godinu, dvije, pet”, kaže Zdravkom za Jutarnji list.
A ima kod ove naše TikTok i Facebook mlađarije puno i toga u stilu: ‘Kako ću joj reć da varin kada u fušu keramičarim‘. Pa će radije od zanata birati nešto u kojem će na materinoj sisi i spizi visjeti do kasnih 20, ako ne i 30 godina. Podaci pokazuju kako nam mladost iz ugodnog gnijezda ne leprša baš tako lako.
– Ma da sam makar deset godina mlađi znate šta bi napravio isti tren? Odma bi otvorio firmu, zaposlio dva, tri dobra mlada čovjeka. I u posao. A posla ima da ne znaš gdje ćeš prije. I tako pomalo, ne bi mi ptičjeg mlijeka s ovim zanimanjem falilo”, kaže za Jutarnji list penzionisani prof. Zdravko Čović.