Tri Sabreenine kćerke žive na svega dva sata vožnje, ali u proteklih osam godina nije ih vidjela.
Poput hiljada drugih, Sabreenina porodica je podijeljena između okupirane Zapadne obale i Pojasa Gaze. Izraelske politike znače da je putovanje često nemoguće.
„Možete li zamisliti? Kćerka mi se udala ili položila maturu, a ja nisam s njom“, Al Jazeeri je iz Ramallaha kazala Sabreen koja ima još pet kćerki.
„Svako slavlje mojih kćerki provedem plačući“, kazala je ova 36-godišnjakinja. „Porodile su se, a ja nisam bila uz njih.“
Većina od dva miliona Palestinaca u Gazi, posebno mlađi od 29 godina, koji čine više od 70 posto populacije, nikada nisu izašli iz ove opkoljene enklave.
Sredinom juna, Gaza je obilježila 15. godišnjicu pod zagušujućom izraelskom blokadom koja je ne izoluje samo od svijeta, već i od Zapadne obale, na kojoj živi još 2,5 miliona Palestinaca.
Razdvojenost ove porodice počela je 2014, kada su Sabreen i njen muž, 47-godišnji Nidal, aplicirali za izraelske vojne dozvole za njihovu 10-članu porodicu, koja je tada živjela u Gazi, da napuste tu teritoriju i posjete rodbinu u Ramallahu.
Ovaj par i njihovih pet mlađih kćerki dobili su dozvolu u trajanju od sedam dana za posjetu porodici, ali tri njihove starije kćerke nisu.
Ove restrikcije dio su onoga što izraelski zvaničnici nazivaju „politikom separacije“, koja je pooštrena otkako je počela blokada Gaze u junu 2007. Nakon što je Hamas preuzeo kontrolu nad teritorijom, one su, kako kaže Izrael, nužne zbog „političko-sigurnosnih potreba“.
Pod ovom politikom, koja je na snazi od 2000, većina Palestinaca u Gazi ne može se preseliti ili čak posjetiti okupiranu Zapadnu obalu, osim ako se radi o „izuzetnim i humanitarnim slučajevima“, ili ako imaju poslovne dozvole, ili je vrijeme kada je Izrael ublažio restrikcije kao dio političkih „gesti dobre volje“.
Vidjevši okupiranu Zapadnu obalu po prvi put, gdje je standard života znatno bolji nego u Gazi, Sabreen i Nidal su bili zapanjeni.
„Kada smo stigli [u Ramallah] i muž je vidio da ima prilika za posao, da su plate i život uopšte umnogome drugačiji nego u Gazi, rekao je: ostat ćemo ovdje“, kaže Sabreen.
Ova porodica je podnijela zahtjev da promijeni adresu na Zapadnu obalu po dolasku, ali osam godina kasnije, kao i većina drugih aplikanata, ni oni nisu dobili odgovor. To ih čini „ilegalnim rezidentima“ u domovini po izraelskom vojnom zakonu i nisu mogli dovesti kćerke koje su ostale u Gazi, niti ih posjetiti.
Izraelske politike razdvajanja različitih dijelova palestinske populacije, uključujući, ali ne i ograničavajući se na one na okupiranoj Zapadnoj obali i Pojasu Gaze, lokalne i međunarodne grupe za ljudska prava su opisale kao taktike fragmentacije i dominacije, sa ciljem osiguravanja jevrejske demografske kontrole nad Palestincima.
Procjenjuje se da su deseci hiljada palestinskih parova i porodica širom Izraela i okupiranih palestinskih teritorija prisiljeni da žive razdvojeno.
„Izrael provodi strategiju ‘podijeli pa vladaj’ i upušta se u kontrolu populacije podsticanjem, prisiljavanjem i sprečavanjem kretanja na načine koji zadovoljavaju izraelske demografske ciljeve“, pisalo je u izvještaju izraelske NVO Gisha za 2020.
Ova politika, kako stoji u drugom izvještaju, „kida tkivo života koje postoji između Gaze i Zapadne obale, de facto brišući pravo Palestinaca na porodični život dok razdvajaju porodice, razdvajaju partnere, roditelje od djece i bake i djedove od unuka.“
Sabreen kaže: „Osjećam veliku frustraciju, uporno se pitam: kakav je ovo život kojim živimo? Koliko je od Gaze do Zapadne obale, dva sata? Mogla bih za dva sata biti pored kćerke, a prošlo je osam godina otkako se nismo vidjele.“
Okupirana Zapadna obala, Pojas Gaze i Istočni Jerusalem međunarodno su priznati kao jedna teritorijalna jedinica s namjenom da formiraju palestinsku državu na osnovu Sporazuma iz Osla iz 1993.
Međutim, u 2000, Izrael, koji kontroliše registar palestinske populacije, prestao je obrađivati zahtjeve za promjenu adrese iz Gaze na Zapadnu obalu. Oni koji su prisutni na okupiranoj Zapadnoj obali bez izraelske vojne dozvole smatraju se „uljezima“ u vlastitim domovima.
U 2011, broj Palestinaca registrovanih kao stanovnici Gaze koji žive na Zapadnoj obali bez vojnih dozvola iznosio je gotovo 20.000.
Zvanični podaci pokazuju da je između 2009. i 2017. godine Izrael odobrio samo pet zahtjeva za premještaj nakon što su pojedinci podnijeli zahtjeve Viskom sudu. Četiri od pet slučajeva uključivali su djecu koja nisu imala rođake koji bi se mogli brinuti o njima u Gazi, prema NVO Gisha.
Za Sabreen, koja radi kao kuharica u palestinskoj medicinskoj kompaniji, povratak na život pod blokadom u Gazi nije opcija.
„Imam porodicu. Ako se vratim u Gazu, bit ću gladna“, kaže ona.
„Sa 2.000 šekela (570 dolara) koliko zarađujem, uspijevam prehraniti svoje djevojke u Gazi“, kaže Sabreen, dodajući da joj muž radi građevinske poslove.
Humanitarna pomoćGotovo 80 posto Palestinaca u Gazi oslanja se na humanitarnu pomoć, prema podacima UN-a.
Više od polovine od nešto više od dva miliona stanovnika Gaze živi u siromaštvu, a gotovo 80 posto mladih je nezaposleno, kazali su iz Ureda UN-a za koordinaciju humanitarnih pitanja, na 15. godišnjicu blokade.
„Situacija u Gazi je veoma teška. Ljudi plaču. Mladi su na ulicama, nema posla“, kaže Sabreen.
Iako ova porodica uspijeva sastaviti kraj s krajem na okupiranoj Zapadnoj obali, prelazak u Ramallah je značio preseljenje iz jednog zatvora u veći.
Stanovnici Gaze koje zaustave na bilo kojem od nekoliko stotina izraelskih vojnih punktova na okupiranoj Zapadnoj obali, rizikuju da ih prisilno deportuju nazad. To prisiljava svakog Palestinaca koji tamo živi „ilegalno“ da ograniči svoje kretanje na granice grada u kojem živi.
„Porodica i ja ostajemo u Ramallahu – ne izlazimo. Viđam prijatelje koji dolaze i odlaze, ali ja se plašim otići i do grada Silwada, koji je udaljen 20 minuta od Ramallaha i u kojem žive naši prijatelji“, kaže Sabreen.
„Tamo su Izraelci, naselja, vojna baza – plašim se. Živimo u zatvoru.“
Izraelske politike, kažu grupe za ljudska prava, imaju za cilj da osiguraju maksimalnu teritoriju s minimalnim brojem Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali, gdje je Izrael de facto pripojio velike dijelove teritorije.
Ove politike imaju za cilj „ograničiti broj Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali“, Al Jazeeri je kazala Miriam Marmur, direktorica odjela za javno zagovaranje u Gishi, dodavši da one „služe izraelskim demografskim ciljevima i cilju zadržavanja kontrole i produbljivanja svog stiska nad Zapadnom obalom.“
Fadel Almzainy, direktor odjela za ekonomska, socijalna i kulturna prava u Palestinskom centru za ljudska prava (PCHR) sa sjedištem u Gazi, kazao je da ove politike imaju višestruke ciljeve. Procjenjuje da ima više hiljada porodica razdvojenih između okupirane Zapadne obale i Gaze.
„Na političkom nivou, cilj je spriječiti formiranje palestinske države“, Almzainy je kazao Al Jazeeri.
„Iz perspektive ljudskih prava, to što Izrael radi je kolektivno kažnjavanje, zločin kolektivne kazne koji je neprihvatljiv na međunarodnom nivou“, dodao je, piše Al Jazeera.
Almzainy je kazao i da je međunarodna zajednica „saučesnik Izraela“ jer mu se ne suprotstavlja niti ga tjera da ukine takve politike.
„Opsada Gaze mora biti odmah prekinuta“, kazao je, „i svim osnovnim potrepštinama treba biti dozvoljen ulazak.“