S tim svakako nije računao Vladimir Putin. Prema mišljenju većine analitičara, ruski je predsjednik računao s tim da će njegova armija osvojiti Kijev u roku od nekoliko dana, odnosno da će čitavom Ukrajinom zavladati najviše nekoliko sedmica nakon početka invazije.
Putinove planove pomrsio je junački otpor Ukrajinaca tijekom prvih dana agresije, kada su okupatori najprije zaustavljeni, a potom i odbačeni iz blizine dva najveća grada, Kijeva i Harkova. Suočen s takvim neuspjehom, diktator je bio prisiljen prijeći na plan B. Ta je varijanta podrazumijevala postupnu okupaciju ukrajinskog teritorija, od ruske granice prema unutrašnjosti zemlje.
Ukrajina okreće situaciju u svoju korist
Kasno proljeće i veći dio ljeta civilizirani svijet s užasom je promatrao kako ruske snage melju ukrajinske gradove i sela. Brutalnost Putinove taktike najjasnije je demonstrirana u Mariupolju, gradu okupiranom nakon dvomjesečne zastrašujuće opsade, slične bitki za Vukovar. Kao i u slučaju Vukovara, pokazalo se da je žrtva grada na obali Azovskog mora bila jedna od prekretnica u ratu.
Ukrajina je kupljeno vrijeme iskoristila kako bi uz pomoć Zapada opremila i uvježbala snage koje su u borbu bačene potkraj ljeta. Uslijedila je pobjedonosna ofenziva na istoku zemlje, kada su Ukrajinci u nekoliko tjedana oslobodili teritorij koji je Rusija krvavo osvajala mjesecima. Uspjehe u drugoj fazi rata Kijev je okrunio oslobađanjem Hersona, iz kojeg su se Rusi povukli početkom novembra.
Pat pozicija
Velike operacije na hiljadu kilometara dugačkom ukrajinskom bojištu trenutno su zamrle. Jedina iznimka je Bahmut, grad na istoku zemlje koji Rusija bezuspješno napada rijetko viđenom mahnitošću. Umjesto pokušaja da okupira još teritorija, ruska taktika u ovoj fazi rata svodi se na terorističko razaranje ukrajinske energetske mreže pomoću dronova i dalekometnih projektila.
Većina analitičara slaže se kako Moskva trenutno nema snage za bilo kakve značajne ofenzivne pokrete. Sve ukazuje na to da se Putinov dugoročni plan svodi na utvrđivanje dosad okupiranog teritorija, te nadu da će nestašice struje i grijanja omekšati pregovorima krajnje nesklone Ukrajince.
Što se tiče druge strane, među stručnjacima prevladava uvjerenje kako će Kijev krenuti u novu ofanzivu čim hladnoća smrzne rasputicu, debelo ukrajinsko blato koje trenutno onemogućava kretanje tenkova i teške tehnike. S obzirom na iscrpljenost ukrajinske vojske i razmjere fortifikacija koje upravo grade Rusi, vrlo je neizvjesno kako će taj napad završiti.
Ne nazire se kraj rata
Čak i ako zimska ofenziva bude uspješna, malo je vjerojatno da će Kijev uspjeti osloboditi čitavo okupirano područje, pogotovo kada se u obzir uzme činjenica da se Ukrajinci još nisu pomirili s gubitkom Krima, poluotoka koji će Rusija braniti svim snagama. Jednako je nerealistično vjerovati da će Putin odjednom odustati od ekspanzionističkih planova i povući svoje snage s teritorija susjeda koje je napao. Ukratko, sve ukazuje na to da kraj rata još nije na vidiku.
S takvom procjenom slaže se stručnjak za međunarodne odnose Christopher Blattman, autor knjige Why We Fight: The Roots of War and the Paths to Peace / Zašto se borimo: korijeni rata i put do mira. U analizi objavljenoj u magazinu Foreign Affairs, Blattman ističe kako je prosječan rat u posljednja dva vijeka trajao između tri i četiri mjeseca. Kada to nije slučaj, kao u Ukrajini danas, analitičar uočava tri razloga za izostanak kompromisa između zaraćenih strana.
Prvo, šanse za završetak rata drastično opadaju kada vođe sukobljenih strana vjeruju da poraz prijeti samom njihovom opstanku. Nadalje, ne može doći do sklapanja primirja kada vođe nemaju jasnu percepciju snage svoje vojske i snage svoga neprijatelja. Treće, prekid sukoba nije vjerojatan kada se vođe boje da će njihov protivnik ojačati u budućnosti i ponovo ih napasti čim uoči povoljnu priliku. Sva tri motiva ispriječila su se postizanju mira u Ukrajini.
Putin i Zelenski ne mogu si priuštiti mir
Izvjesno je da bi sklapanje mira u ovom trenutku imalo visoku političku cijenu za Vladimira Putina, kao i njegova imenjaka Zelenskog. Putin je prije dva mjeseca službeno pripojio četiri okupirane ukrajinske pokrajine, učinivši ih sastavnim dijelom Ruske Federacije. Kada su se njegove trupe nedugo potom bile prisiljene povući se iz Hersona, vladar iz Kremlja doživio je teško poniženje.
Pristajanje na mir u ovom trenutku značilo bi ne samo da se Putin odriče teritorija koji je svojatao, nego i to da ratnu kampanju u Ukrajini zaključuje porazom na bojnom polju. Diktator bi time demonstrirao slabost kakvu si vladar u totalitarističkom sustavu naprosto ne može dopustiti, tim prije što oko kremaljskog trona već kruži pretendent koji oko sebe okuplja nacionaliste, militariste i druge ekstremiste.
Postizanje sporazuma s Rusima ne bi bilo toliko fatalno za Zelenskog, ali jasno je kako bi popularnost ukrajinskog predsjednika pretrpjela težak udarac kada bi odustao od proklamiranih ratnih ciljeva. Zelenski je svome narodu mnogo puta obećao da će nastaviti s borbom sve dok ne oslobodi čitav nacionalni teritorij. Dok bi se Ukrajinci vjerovatno mogli pomiriti s gubitkom Krima kada bi to značilo kraj rata, sasvim je sigurno da bi odricanje od ostataka okupiranih područja zapečatilo političku karijeru aktuelnog predsjednika.
Obje strane još se mogu nadati pobjedi
I drugi Blattmanov razlog zbog kojeg u teoriji ne može doći do dogovora između zaraćenih strana može se primijeniti na ukrajinsku praksu. Iako sukob traje već devet mjeseci, sasvim je realno povjerovati kako vodstva zaraćenih strana nemaju pravu percepciju vlastite snage u usporedbi sa snagom neprijatelja.
Ukrajinska vojska već je nadmašila sva očekivanja, ali ostaje nejasno može li istjerati ruske trupe iz zemlje. Hladna zima mogla bi umanjiti spremnost Evrope da nastavi slati novac i oružje. Svježe trupe unovačene u mobilizaciji koja je počela jesenas mogle bi ojačati posustalu rusku vojsku i spriječiti daljnje uspjehe Ukrajinaca. Dakle, Putin ima razloga nadati se da je i dalje jači od neprijatelja.
Naravno, isto vrijedi i za vladu u Kijevu. Nedavni uspjesi ukrajinske vojske svakako su razlog za optimizam. Analitičari procjenjuju kako su ruske trupe u lošem stanju, neadekvatno opremljene za zimu, nemotivirane za borbu u stranoj zemlji, slabo uvježbane i loše vođene. Dok se gubici gomilaju, u Rusiji raste otpor ratu, posebno s obzirom na to da narodu prijeti pad standarda zbog uvođenja zapadnih sankcija. Prema tome, jasno je da i Zelenski ima razloga vjerovati kako su njegove snage sposobne poraziti Rusiju, zbog čega iz njegove perspektive nema smisla tražiti mir kroz pregovore.
Kako nadvladati nepovjerenje?
Čak i ako zanemarimo prve dvije zapreke ispriječene postizanju kompromisa, razina nepovjerenja između Rusa i Ukrajinaca tolika je da se iskreni pregovori u ovom trenutku čine krajnje nevjerojatnim. Dovoljno je prisjetiti se kako se Putin svega nekoliko dana prije početka invazije zaklinjao da su njegove namjere miroljubive. Naprotiv, kremaljski propagandni stroj vulgarno je ismijavao zapadne medije koji su najavljivali invaziju.
S obzirom na to iskustvo, kako bi Ukrajina ikada mogla povjerovati dogovoru s Moskvom? Čak i kada bi nekakav sporazum bio postignut, kako bi Kijev mogao biti siguran da Rusi neće krenuti u novu invaziju čim im se vojska i ekonomija oporave od posljedica ovog rata? Jedina garancija sigurnosti bilo bi članstvo Ukrajine u NATO savezu, ili neki sličan sporazum koji bi tu zemlju stavio pod zaštitu SAD-a.
Naravno, takav ishod značio bi ostvarenje najgorih ruskih noćnih mora, i rasplamsavanje paničnog straha od ulaska NATO pakta u “meki trbuh Rusije”. Uostalom, uvjerenje da Ukrajina namjerava postati članica Sjevernoatlantskog saveza bilo je jedan od okidača za agresiju. Takav ishod za Putina je i dalje neprihvatljiv, zbog čega je postizanje mirovnog sporazuma do daljnjeg krajnje nevjerovatna opcija. Štoviše, čini se da je dugotrajan rat trenutno najvjerovatnija mogućnost, piše Telegram.