I dok već nekoliko sedmica veći dio regionalnih naslova koji se tiču sudbine djece iz ratom zahvaćenih područja uglavnom referira na hrvatske građane trenutačno pritvorene u Zambiji ili na općenitu humanitarnu sliku ukrajinske djece pogođene ruskom agresijom na njihovu zemlju, neke sudbine djece iz rata koji je i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini okončan još daleke 1995. i dalje su nepoznate.
Bez želje da umanjimo značaj teme koja se tiče eventualnog, kompleksnog i očito sumnjivog usvajanja djece iz Konga, neke priče iz našeg neposrednog susjedstva, i decenijama od njihovog nastanka, upozoravaju da i put u raj iz humanitarnog pakla, i uz najbolje namjere usvojitelja, može izazvati paklene posljedice. Ovo je takva priča o dva dječaka.
Oni su Alen i Amer.
Prije trideset godina, naime, tokom 1992., iz ratom zahvaćenog Sarajeva odlazili su mnogi konvoji s djecom. Cilj je bio smjestiti mališane na sigurno, spasiti ih iz ratnog užasa te ih, kad rat završi, vratiti njihovim roditeljima ili, u najmanju ruku, u njihovu zemlju, njihovoj rodbini.
Tako je i bilo, za mnoge… Ali ne za sve. Rat je potrajao duže negoli su optimisti očekivali, a mnoga su djeca ‘izgubljena u prijevodu‘, neka od njih i zauvijek, bez obzira što su u Sarajevu imali barem jednog živog roditelja koji ih je kasnije bezuspješno tražio. Takvu je sudbinu doživjela Hirija Ljuša i njezini sinovi Alen i Amer.
Teško ranjena
Hirija Ljuša i njezin muž razveli su se prije rata te se o djeci brinula ona, kako je znala i umjela. Ta nepismena žena nije umjela puno. No rat ne pita, on ruši sve pa je 1992., odmah po početku srpskog bomardiranja Sarajeva, Hirija teško ranjena u granatiranju. Njene je sinove preuzeo dječiji dom, a ona je sedmicama bila u bolnici. Kad je izišla iz bolnice, krenula je po svoju djecu. No u domu koji je tada nosio ime Ljubice Ivezić, djece nije bilo. Otpremljena su, s ukupno 49 drugih mališana, u Italiju. Jedan je dječak imao šest, drugi četiri godine i o njihovoj daljnjoj sudbini više nitko nije Hiriji ni znao ni htio ništa reći. Ni nakon rata, Hirija svoju djecu nije mogla naći.
Nepismenu i nevještu, lako su je na svim adresama odbijali. Njoj nije bila dovoljna sama činjenica da su djeca vjerovatno – jer pouzdano ništa nije mogla znati! – živa i zdrava. Da su negdje u boljem i mirnijem dijelu svijeta. Njezina je tuga u tišini, nevažna, neprepoznata, trajala 26 godina.
Istraživanje italijanskog novinara
Onda se umiješao slučaj. Italijanski novinar i reditelj Andrea Oskari Rossini za RAI, u saradnji s OBCT-om, napravio je film ‘Siročad mira‘. U septembru 2018. prilog vezan za taj film vidjela je Hirijina susjeda te majci, sada duplo starijoj negoli je bila u julu 1992., prenijela informaciju da su njeni sinovi sada Italijani, da imaju novi identitet, da Amer sada nosi ime Luca i da su obojica usvojeni i odrasli u italijanskim porodicama u Lombardiji te da ni jedan ne govori materinji jezik. Novinari Nicol Corritore i Rossini su obojicu kontaktirali i prenijeli im vijest da, za razliku od onog što je njima bilo rečeno, u Bosni i Hercegovini imaju živu biološku majku.
Skandal koji je izbio dotaknuo je mnoge – i odgovorne osobe u dječjem domu, i organizaciju po imenu ‘Dječja ambasada‘ koja je 1992. preuzela u Sarajevu konvoj s djecom, i vlasti u Italiji, i vlasti u Bosni i Hercegovini… No djeca su u međuvremenu odrasla, Hirija je u međuvremenu ostarjela. Otac tih nekadašnjih dječaka, sada odraslih muškaraca, u je međuvremenu poginuo… Negdje je neko djecu ‘krivo proknjižio‘ i dao ih sretnim usvojiteljima. Nikakve naznake kriminalnih aktivnosti nisu pronađene, niko nije optužen ni za šta… Jedino je Hirija bila na gubitku – gubitak je iznosio 26 teških godina propuštenog majčinstva.
Sa ili bez dokumenata
Nikad nije razjašnjeno jesu li djeca iz Sarajeva u Italiju poslana s nekim dokumentima, uprkos tome što su morala prijeći nekoliko državnih granica. Italijanski mediji objavili su da su po dolasku dobila status “povjerenih maloljetnika”. Bili su pod starateljstvom Dječije ambasade i kasnije italijanske vlade.
“Nikad nisam ništa potpisala, nikome nisam dala svoju djecu. Nikad nisam saznala niti dobila odgovor uz čiji su potpis oni odvedeni u Italiju”, svojevremeno je Hirija Ljuša.
Bilo je to 2018. kad se suočila i s činjenicom da je njezin sin Luca, tada uspješan čovjek iz Milana, nije spreman upoznati. S drugim sinom je razgovarala preko Skypa. On joj je poslao i četiri pisma koja ona nije znala pročitati, sve da su i bila na njenom, a ne na italijanskom jeziku…
Prema onome što je do nje došlo, Luca, nekadašnji Amer, nije se mogao suočiti s time, kako je Hiriji preneseno, da mu je život odjednom postao Titanik. Sve ono što je o sebi vjerovao, sav identitet koji je izgradio. Sve je potonulo i on se s time morao pokušati nositi sam.
Zametnut trag
Šta je poslije bilo, ne znamo. Ako je do susreta Hirije Ljuše i njenih sinova i došlo, o tome ne postoji medijski trag. Priču o njoj, kao i priču o drugoj djeci kojima se, baš kao i o Ameru i Alenu, zametnuo trag, više niko nije pričao. Barem ne javno… Koliko je takvih priča? Zapravo se ne zna no golemoj je većini zajedničko – dobre namjere usvojitelja s jedne i traljavost birokratije s druge strane koja djeci iz ratom ili prirodnim katastrofama zahvaćenih područja namjerno ili nenamjerno, kriminalno ili bez kriminalne nakane uskraćuju priliku – i pravo! – da znaju svoje biološko porijeklo, piše Slobodna Dalmacija.
Bez te informacije, bez znanja o živućim roditeljima i rodbini, svako od te djece ostalo je zakinuto za mogućnost pune i istinite gradnje vlastitog identiteta. I put u raj može proizvesti paklene učinke…