Zajedno sa pokojnim glumcem Marinkom Mažgaljem imao je kultnu grupu „Flamingosi“ od 2005 do 2010. godine. Danas je retro pomama za pjesmama „Flamingosa“ koje se često emituju na radio stanicama širom bivše Jugoslavije.
– Drago mi je što je sad među klincima ponovo popularna muzika „Flamingosa“. Ima jedno desetak pjesama koje se i dalje vrte po radio stanicama i muzičkim kanalima.
Status evergrin hitova svakako imaju naše pjesme „Vodi me gde padaju zvijezde“, „Obala“, „Lumperaj“, „Ludi ljetni ples“, „La Hitana“. Kada smo Marinko i ja pravili te pjesme, mislili smo da će to biti samo zezanje koje će trajati jedno ljeto.
Mi se nismo pretenciozno bavili muzikom. Tvrdim da je Marinko bio pretalentovan kao muzičar, bio je ozbiljan svirač i pjevač. Imao je svoj bend kada smo se upoznali i nastupao je vikendom u „Stupici“.
On je zarađujući sviranjem po beogradskim kafanama zapravo zarađivao za svoje školovanje na FDU. Marinko je sjajno svirao flamenko i repertoar „Džipsi kingsa“.
Da nije htio da bude glumac i da se samo posvetio muzici, mislim da bi on napravio vrhunsku karijeru. Sad ga nažalost nema, pa je o njemu teško i govoriti – priča Amidžić.
„Flamingose“ je formirao kao neku vrstu šale, a postali su veoma popularan bend.
– Mislim da muzika uvek prati vrijeme. Klinci koji su rođeni 2000. uopšte ne pamte pjesme koje su bile popularne osamdesetih, pa i devedesetih godina. Oni danas ne znaju ni ko su bili „Bitlsi“.
Mi kada smo bili klinci učili smo muziku sa ploča, šta je rokenrol, šta su Cepelini, šta su Stonsi. Bile su drastične podjele na zabavnu i narodnu muziku početkom osamdesetih.
Posle dvijehiljadite ono što je nama bilo seljački i blamantno postalo je najveći mejnstrim. Flamingosi su 2005. godine izbacili prvu pjesmu. To je već bilo vrijeme kada je nastao hibrid popa i folka, gomila bendova je tada pevala pop pjesme sa narodnjačkim pjevačkim trilerima.
Ja i Marinko smo željeli da se naslonimo na period poslije novog talasa, kada je art pop bio važan za neke mlade ljude u većim gradovima. Prvo smo smislili ime za bend, pa kako da se obučemo, pa sve ostalo.
Htjeli smo da napravimo urbanu foricu, kao neki italo momci koji se poigravaju sa kičom i morskom ikonografijom. Ja sam tada radio kao voditelj na televiziji „Pink“, jutarnji program „Balkanet“ kao video most Sarajevo-Podgorica-Banjaluka-Beograd.
Marinko se tada uključivao iz Podgorice. Tako smo počeli da se družimo. Uskoro nam je pala na pamet ideja da pravimo pjesme. Voljeli smo Votersov treš film „Pink Flamingosi“, pa smo kao posvetu njemu uzeli ime. Nešto da asocira na kič i satiru.
Ja sam poznavao producente Vladu Grajića, kao i Kobca i Kona i brzo smo krenuli da snimamo pjesme u tonskom studiju. Iz te neke dobre energije nastale su sve te pjesme koje se danas emituju.
Snimili smo potom spot u ružičastim odijelima, sa cipelama na špic, oko nas je igrala gomila nekih dobrih riba. Bile su tu glumice Ivana Knežević, Jelena Jovičić koje su pjevale prateće ono „vodi me gdje padaju zvijezde“. Stvar je preko noći uspjela – dodaje Amidžić.
Ogroman uspjeh desio se sa pjesmom „Ludi ljetni ples“.
– Dva mjeseca poslije izbacivanja spota pozvao me menadžer Neša Dizel i pitao me koja je cijena „Flamingosa“ za nastup. Trebalo je da nastupamo u diskoteci u Kotoru, gdje su ljudi poludjeli za pjesmom. Tada smo Marinko i ja to odbili jer nismo imali dovoljno pjesama za solo nastup.
Pošto smo brzo shvatili da ljudi vole to što radimo nastavili smo dalje i snimili album „Razum i osjećajnost“. Potom smo formirali i odličan muzički bend. Snimili smo spot za pjesmu „Obala“, počeo je veliki interes za nama. I onda se desio spektakl na izboru za pjesmu Eurovizije u martu 2006. godine sa pesmom „Ludi ljetni ples“.
Svi znaju da smo na glup način izgubili i da su crnogorski predstavnici trebali da idu na takmičenje. Na kraju nije niko otišao te godine. Ja vjerujem da je naša pjesma bila toliko dobra da bi na Euroviziji napravili veliki uspjeh.
Bila je brza, pjevljiva, imala je dosta internacionalnih riječi. Prosto, bila je hit i svi su znali da je to hit. Imali smo ideju za naš nastup u Atini, da nastupimo u roze odijelima, koje bi u jednom momentu skinuli i ostali u retro jednodijelnim kupaćim gaćama na pruge. Bio bi to urnebes.
Imali smo fenomenalnu energiju i zaista je to bila velika šteta što nismo otišli na Euroviziju. Da je to bilo imali bi priliku da malo nastupamo i po Evropi, al eto nije se dalo.
Dvije godine potom smo dosta radili, izbacili nove albume i spotove, a već 2010. ta muzika je nekako prošla. Počeli su po klubovima da traže isključivo narodnjake. Pojavili su se novi muzički žanrovi i izvođači, Marinko se vratio glumačkom poslu, a ja voditeljskom – priča Ognjen.
Poslije Mažgaljevog nenadanog odlaska, Ognen je riješio da priču o „Flamingosima“ zauvijek zatvori.
– Pošto je Marinko preminuo, priča o „Flamingosima“ je ostala zauvijek zaključana. Nisam još uvijek prelomio da nekad ponovo krenem da pjevam naše stare pjesme u nekoj drugoj postavi. Moja emisija „Amidži šou“ jedna je od najgledanijih šou programa, pa sam tu uvijek imao prilike da uradim poneki muzički eksperiment.
Tako sam radio muzičke numere kao alter ego Oskar. Par tih numera kao „Medo Brundo“ i „Zmija i žaba“ postale su hitovi. „Meda Brundo“ ima na jutjubu danas preko sto miliona pregleda.
Zajedno sa Markom Konom imam muzičku produkciju i zajedno radimo pjesme za mlade izvođače. Jedna od zvijezda koju smo promovisali je pjevačica „Angelina“. Ja sam uradio njen hit „Pile moje“. Nastaviću naravno da se bavim autorskim poslom i dalje – kaže Amidžić.
Neobično je da je Sarajevo grad u kojima su „Flamingosi“ doživjeli najveću slavu.
– Naši hitovi iz zadnje faze rada „Flamingosa“, „Sve nas cure čekaju“ i „Eh da mi je“ bile su ogromni hitovi u Bosni. Napravili smo namjerno retro spotove koji liče na ono što su radili momci iz benda „Plavi orkestar“. Taj fazon se sjajno primio u Sarajevu.
Sarajlije su najbolje skapirale cijeli taj fazon. Imali smo rekorde posjećenosti u nekoliko tamošnjih klubova. Oni su kroz našu muziku imali osjećaj neke čudne Jugonostalgije. To su mi bili najbolji koncerti u karijeri, prepuni divne energije. Da smo nastavili da se bavimo muzikom mislim da bi u Sarajevu mogli da napunimo i najveće dvorane. Tog se perioda sjećam danas sa najvećom radošću – kaže na kraju razgovora Ognjen Amidžić.