Među brojnim koji su na posljednji pozdrav kolegi stigli danas u Kamerni teatar bili su, između ostalih, i glumci Zijah Sokolović, Admir Glamočak, Mona Muratović, režiser Srđan Vuletić… Od voljenog Petrovića građani su se mogli oprostiti i upisom u knjigu žalosti.
Šojić je prisutne razniježila uspomenama koje ima na studentske dane, a potom i projekte sa Petrovićem. Bili su, naime, dio zajedničke klase, što je iznjedrilo niz uspomena, koje su probudile emocije kod mnoštva prisutnih na komemoraciji.
“Na samom početku studija nisam mogla definisati, tek kasnije sam to znala imenovati”, započela je Šojić, misleći na sve ono što je tada impresnioniralo kod mladog kolege.
“To je: Nesvakidašnji talenat, pronicljivost, duhovitost, glumačka inteligencija, osjećanje mjere – sve su kvaliteti koji krase izvrsnog klumca. Saša je svih tih kvaliteta imao na pretek”, podcrtava ona.
Na klasi ih je, prisjeća se, bilo osmero.
“Ako smo bili znatiželjni, Saša je bio znatiželjniji. Ako smo bili duhoviti, Saša je bio daleko duhovitiji. Ubrzo će postati jasno da je on od nas osam najveći glumački potencijal. On jedan – kao nas sedam ostalih zajedno”, ističe emotivno Šojić.
Dok ga je gledala na akademiji, kaže, činilo joj se kao da je Saša već prije bio tu i naučio sve što je trebalo.
Pomogao joj je, kaže, da izgradi samopouzdanje i samouvjerenje na sceni.
No, studentske dane su obilježile i anegdote. Iako pedantan i posvećen – ni Saša ih nije uspio zaobići.
“Na nastavnoj jedinci ‘skica za lik’ na drugoj godini bio je jako odgovoran, radan i vrijedan. On takav, sa Đurom je radio vježbu. Pomaka nije bilo jer Saša Đuru nije mogao uhvatiti za probu. Potom je profesor zaprijetio rekavši – da ako na vježbi sutra ne bude pomaka – moraće napustiti čas. Oni opet ne nađoše vrijeme za vježbu, pa Saša odluči da neće ni doći od sramote”, prisjeća se.
Potom je uslijedio Đurin potez.
“Rekao mu je da ništa ne brine jer je smislio – jedan će staviti šešir, a drugi šepati. Pamtim taj čas za sva vremena. Vježba nikad gora nije bila. Sašu je toliko intenzivno bilo sram pred profesorom, da i ono što je valjalo nije postojalo tog dana”, ispričala je, dodavši kako se Saša svime temeljito bavio.
Rano je, nastavila Šojić, izgubio kosu, što je uticalo na zadatke koji mu se na akademiji dodjeljuju.
“Prvo je igrao tatu, pa tatu, pa dedu i tada se jako nasekirao. ‘Sada sam tek student, šta da očekujem kasnije’ – mislio je Saša. Tada mu je jedan od kolega rekao da se barem za diplomsku predstavu ne treba sekirati – jer može uzeti ‘Starac i more’. Saša je izjurio iz vježbaone i nije ga dugo bilo. Kad se vratio, izjavio je: ‘Svašta sam ti imao reći, ali tako je dobra provala bila da nisam htio da pokvarim’”, ispričala je Šojić.
Šojić je sa svojim dugogodišnjim prijateljem, podsjetimo, dijelila i male ekrane u seriji ‘Lud, zbunjen, normalan’, ali su talente udružili i na daskama Kamernog teatra 55. Obraćanje je zaključila citatom iz svima dobro znanog crtića.