Tako izgleda Kenija, biser istočne Afrike, u turističkim prospektima. Ali, stvarni život za veliku većinu Kenijaca je žestoka borba za goli opstanak.
Potresne vijesti o hiljadama djece, koja umiru od gladi i o mladim majkama, primoranim da trgovcima ljudima prodaju novorođene bebe za stotinjak dolara, jer nemaju ni krov nad glavom ni priliku da zarade zalogaj hrane, samo su vrh ledenog brijega.
Jer, u Keniji milioni ljudi žive u uslovima, koji su, čak i za siromašne Evropljane – nezamislivi i neljudski.
I u uzavrelom višemilionskom Najrobiju, glavnom gradu Kenije i jednoj od najznačajnijih afričkih metropola, u koju se slivaju milijarde dolara, tragovi bijede su vidljivi na svakom koraku.
Dovoljno je iskoračiti iz blistavih tržnih centara, i odmaći se sa „utabanih“ turističkih ruta, pa susresti bosonoge ulične prodavače i iscrpljene žene i muškarce, koji satima pješače sa teškog i slabo plaćenog posla ka nastambama na periferiji.
U slamovima, u limenim i kartonskim straćarama bez vode i toaleta, na obodu Nairobija, prema nezvaničnim procenama, životari oko dva miliona ljudi.
I u okolni Mombase, najveće i najstarije luke u istočnoj Africi, nedaleko od luksuznih ljetovališta, lokalno stanovništvo živi u trošnim kućercima bez vode i struje, kao u 19. vijeku.
Ipak, ne žale se i ne smatraju da su siromašni.
Na 50 kilometara od Mombase, uz pješčanu obalu okeana ušuškano je selo Sava Sava. Nalazi se na pet minuta hoda od Msvambenija, ribarskog mjesta poznatog po čarobnim plažama i jeftinim, ali udobnim malim hotelima i kućama za odmor.
Turisti rado pohode Msvambeni, a to je prilika za Kokonuta (19) i njegovog rođaka Aleksa (35), preduzetne mladiće iz sela Sava Sava, da zarade koji šiling.
Svakog jutra oni se zapute u Msvambeni da turistima prodaju ručno izrađene suvenire, a tu su i kada im zatreba neka usluga. Na primjer, kad se more, zbog osjeke, povuče daleko od plaže, oni turistima pokazuju kako se iz vlažnog pijeska mogu „isčačkati“ morske zvijezde, školjke i druga zanimljiva čudesa.
Organizuju im i plovidbu tradicionalnim drvenim ručno izrađenim jedrilicama, iako nemaju svoje plovilo. Naprosto, iznajme jedrilicu za 1.000 šilinga, što je oko sedam evra, turiste provozaju za duplo veću sumu i – eto zarade.
– Borimo se. Skoro sve što zaradimo šaljemo svojim porodicama. U drugom selu, koje je daleko od obale, imam suprugu i troje djece, a Kokonut u tom selu ima mlađeg brata, koji nakon smrti njihovih roditelja živi s bakom – kaže Aleks.
Dvojica mladića žive u zidinama kuće koju je Kokonut naslijedio od majke. U kući nema pravog poda, ni kuhinje.
Kao ni njihove komšije, ni Aleks i Kokonut nemaju kupatilo, jer u selu nema vodovoda. Ni elektro mreže nema, ali mladići imaju struju, jer koriste solarni panel. Panel nije njihov, plaćaju za njega najam od 150 šilinga sedmično, što je nešto više od jednog eura, piše Srpskainfo.
– Kad nemamo novaca da na vrijeme platimo, isključe nam struju – kaže Kokonut.
Ne žali se, iako mu je struja prijeko potrebna. Kokonut je samouki umjetnik. U svojoj kućici ima mali atelje, koji dijeli sa prijateljem. Tu pravi nakit od materijala koji su mu dostupni. Rezbari drvo i kokos i svoje rukotvorine prodaje turistima. Preko dana je na plaži, a u atelje stigne tek kada pada mrak.
U kući nema kreveta. Aleks i Kokonut spavaju zajedno, na jednom istrošenom madracu.
– Sanjam da kupim krevet, ali nikako ne mogu da skupim 8.000 šilinga. Ozbiljne su to pare – kaže čeznatljivo ovaj 19-godišnjak.
Tih 8.000 kenijskih šiliga, koliko košta krevet, u prevodu je nešto manje od 60 eura.
Tolike pare, na gomili, u životu nisu vidjeli ni drugi mještani sela Sava Sava. Oni su ozbiljni domaćini, neki od njih imaju čak i kravu, ali zarađuju znatno manje nego Aleks i Kokonut. Većina njih ne govori engleski, bar ne dovoljno dobro da bi mogli „poslovati“ s turistima.
U ovom Svahili selu većina porodica živi od ribolova. U pola četiri, prije zore, muškarci idu na okean da love ribu koju nose kućama ili je prodaju u selu. Velika osjeka im omogućava i da ujutru, prije plime, sakupe nešto školjki od kojih žene prave nakit za prodaju.
Od svega toga zarada je skromna, tek toliko da u lokalnoj prodavnici kupe ono najneophodnije, uglavnom rižu, brašno, ulje i sapun za ručno pranje veša.
Niko u selu nema veš mašinu. I da kojim čudom nabave ovu skupocijenu spravu, ne bi je imali na šta priključiti.
Ponedjeljkom se žene skupljaju oko seoskog bunara. Zajedno peru veš u hladnoj vodi i pjevaju. Na ulici često spremaju i hranu, na otvorenim ognjištima u kojima lože drvo, skupljeno u okolini.
Dok majke rade, oko njih se vrzmaju djeca. Selo je puno djece.
– Sva ta djeca su naša, zajednička. Ljudi su solidarni, tako da će raskopčana dječija košulja uvijek pronaći neke ruke da je zakopčaju. Niko ne geda da li je gladni ili uplakani mališan njegov rođeni sin ili kćer, ili je dijete njegovog komšije – objašnjava Kokonut.
Djeca rijetko jedu slatkiše. Obično lizalo za njih je pravi praznik. Ni meso ne jedu. Samo u posebnim prilikama u rižu, ili kašu od žitarica, ubaci se kockica šušene ajkule, što jelu daje bogatiji ukus.
U ovom selu, kao i u drugim zajednicama na obali Indijskog okeana u Keniji, žive muslimani. Djeca se školuju u medresi. Tu je prva slova naučio i Kokonut. Njegovo školovanje nije dugo trajalo. Kao i mnoge njegove komšije, napustio je školu čim je stigao u više razrede, kada je trebalo kupiti knjige i sveske. To je izdatak, koji većina porodica ne može podnijeti.
Selo ima i sirotište, koje ustvari, djeluje kao neka vrsta dnevnog centra, jer nemaju uslove za smještaj i potpuno zbrinjavanje djece. Djeca bez roditelja žive kod rođaka u selu, a svake nedjelje se u sirotištu okupljaju na zajednički obrok, koji je uglavnom riža ili ugali, kaša od žitarica, slična našoj palenti.
I djeca iz sirotišta se školuju se u medresi. Sirotište vodi evidenciju o njihovm zdravlju i školskom uspjehu i pokušava da nađe novac za njihovo dalje školovanje.
Mnoga djeca su bolesna, zaražena malarijom, HIV virusom ili žuticom, nerijetko i gladna i žedna, ali su ipak pristojni đaci.
Aleks i Kokonut nam objašnjavaju da selo ima bolnicu, koja je izgrađena donacijama, ali od toga nema mnogo koristi, jer niko nema novaca da plati liječenje.
– Nas priroda i hrani i liječi. Svi znamo koja biljka liječi koju bolest. Recimo, kad me zaboli zub, žvačem lišće kinina, biljke poznate po tome što liječi malariju. Žvaćem kinin tri dana i bol prestane – objašnjava Kokonut.
Skromne i vrijedne mještane u životu održava mango i drugo trpsko voće, koje svi beru i jedu, ne pitajući šta je čije. Održava ih i optimizam i solidarnost, karakteristična za male zajednice u Africi.
Niko iz sela se ne žali da nehumane uslove života.
– Što da se žalim! Mlad sam, zdrav, eto uspijevam i da zaradim za sebe i svog brata. Ne gladujemo. Zahvalan sam Bogu na svemu što imam – kaže Kokonut.
On i Aleks ne žele da odu iz svog sela. Niko od mještana ne razmišlja o odlasku.
Oni koji su iz sličnih zajednica pohrlili u velike gradove u potrazi za boljim životom, uglavnom su završili u slamovima. A tamo nema komšinske solidarnosti. Tamo vlada surovi kapitalizam, nasilje i otimačina.
Nema pozdanih podataka, o tome koliko je od 55 miliona Kenijaca siromašno ili ekstremno siromašno. Ali, postoje procjene da čak dvije trećine radno sposobnog stanovništva nema stalni posao ni sigurnu platu, jer rade u „neformalnom sektoru“, što će reći, na dnevnicu, od prilike do prilike.
Glad i siromaštvo su izbrisali i tradicionalnu podjelu na muške i ženske poslove. Mnoge žene u Najrobiju rade najteže poslove na građevinama, dok su i muškarci negovatelji, čistači ili kućni pomoćnici.
Glavne grane privrede u Keniji su poljoprivreda i turizam, što znači da od dolaska bogatih turista zavisi i prodaja mesa i povrća sa farmi i prihodi ljudi koji izrađuju suvenire, ili rade kao vodiči, konobari, čistači i sobarice.
Svjetska banka je procijenila da je u Keniji, samo zbog kovid krize, dodatnih dva milona ljudi palo u siromaštvo. Na to se nadovezala i kriza vezana za rat u Ukrajini, koja je i u ovde izazvala enormna poskupljenja hrane i goriva.
U Keniji, zemlji bogatoj pašnjacima i plodnom zemljom, kilogram govedine košta koliko i u Beogradu ili Beču. Ali, za većinu Kenijaca šnicla je nedostižni luksuz. Njih više brine poskupljenje riže i kukuruza. A i to je poskupjelo.
Siroti bogataši i političari
Socijalne razlike u Keniji su ogromne, ali frapantan je i podatak koji svjedoči da čak ni bogataši u ovoj zemlji nisu bogati kao oni u SAD ili Evropi.
Agencija „Knight Frank“ je 2021. istražila je koliko novca je potrebno pojedincu u određenoj državi, da bi spadao u jedan posto najbogatijih ljudi te zemlje. Kenija je na toj listi na posljednjem mjestu.
Dok je, recimo, u Švajcarskoj potrebno više od pet miliona dolara da bi neko „upao“ u taj elitni klub, u Keniji je dovoljno imati 20.000 dolara, pa spadati u jedan odsto najbogatijih.
Kenija nema filmske, sportske ili estradne zvijezde koji zarađuju milione, pa su svi bogataši, na neki način, povezani sa politikom ili korupcijom, koja je, uz tribalizam, siromaštvo i nepismenost, rak rana ove lijepe zemlje.
Jedan od najbogatijih Kenijaca je Vilijam Ruto, aktuelni predsjednik Republike. Nezvanično, njegova se imovina procjenjuje na više od 200 miliona dolara. Prema pisanju Dojče vele, Ruto ima ranč od 2.500 jutara, ogromnu farmu živine i investicije u hotelskoj industriji.
Ipak, Ruto je bar duplo „siromašniji“ od svog prethodnika, Uhurua Kenijate, koji je „težak“ pola milijarde dolara.
Bosna na Indijskom okeanu
Jedna od atrakcija u Msvambeniju je kafe „Bosna“, u koji zalaze uglavnom lokalci. Vjerovatno zato što je stanovništvo islamske vjeroispovijesti, ovdje su se pomno pratile vijesti o ratu u BiH.
Jedna mještanka nam je ispričala, kako je devedestih njen otac, kad bi se naljutio, govorio djeci: „Ili ćete me slušati, ili ću napraviti Bosnu od ove kuće!“