“Molim vas, da li možemo jednu minutu šutnje za one koji su poginuli u ovom ratu koji nema smisla”, govorio je Milan Mladenović 1992. godine.
Bila je to minuta šutnje, bio je i antiratni krik. Godina je 1992, ljudi odlaze na ratišta i ljudi odlaze izvan zemlje. Rimtukituki, skupina muzičara u kojoj je bio i Milan Mladenović, u otvorenom kamionu išla je ulicama Beograda i refrenom pjesme “Slušaj vamo – Mir, brate, mir” pozivala na zaustavljanje nasilne mobilizacije i ratnohuškačke retorike.
Preraslo je to u sveopću borbu protiv rata na području tadašnje Jugoslavije. Pjesma “Crv” odgovor je grupe Ekatarina Velika na masakr na Markalama, u gradu u kojem je odrastao Milan Mladenović.
Proglašenje Milana Mladenovića Počasnim građaninom Sarajeva skromna je sugestija da ovaj grad cijeni lik i djelo osobe koja je propagiranje mira svela na osnovnu životnu misiju.
“Milan Mladenović je jedinstvena pojava na ovim prostorima. To je osoba koja se u najtežem periodu ovih prostora nije plašila reći svoj stav, nije se plašila konstantno zalagati protiv rata, prije svega za grad Sarajevo, iznijeti svoje mišljenje o masakru na Markalama”, istakao je Toni Vukadin, vijećnik NiP-a u Vijeću Grada Sarajeva.
Sljedeći korak je, kažu iz Gradskog vijeća, reaktualizacija inicijative da se jedna od sarajevskih ulica nazove imenom ovog umjetnika. Bio bi to korak ka izgradnji antifašističke kulture sjećanja.