Kolumne

Najdraži festival i njegov prvi dan: Zašto je Jazz Fest neophodan Sarajevu

Po bitnosti, posjećenosti i sredstvima koja za njih izdvaja lokalna zajednica redoslijed sarajevskih festivala kojima se grad može dičiti gdje god i bilo kome je sljedeći: Sarajevo Film Festival, festival pozorišne umjetnosti MESS, te naposlijetku Jazz Fest Sarajevo.

FOTO: AMER ČULIĆ / RINGIER
FOTO: AMER ČULIĆ / RINGIER

Po dugovječnosti, u muzičkom smislu i međunarodnom kontekstu, Jazz Fest je bez premca, a za autora ovoga teksta on je najdraži i iz više privatnih razloga koji se mogu aplicirati i na širi kontekst. Da ne bude autor totalno subjektivan.

Evo recimo, novembar. Sve ljubavi su nekako najtoplije u novembru. Najpotrebnije, najsvrsishodnije. Zanemarimo proljetnu euforiju i leptiriće u stomaku. Festival koji je Sarajevu najpotrebniji je onaj koji se dešava u novembru – za onaj minijaturni krug ljudi kojeg još zanima javni i kulturni život. Za onu manjinu – zlonamjeran neko rekao bi elitu – koja se napaja dešavanjima iz kreativne, industrije duha. Jazz Fest je oaza ljepote, bijeg od stvarnosti obojene mirisom smoga na prelasku u dibisus sramotu od vremena gdje jedino ima smisla živjeti visoko na planini.

Izaći u novembru u grad i prošetati u večernjim satima doima se poput ulaska u neki blagi hororčić, ali dok traje festival, onih četiri-pet dana, baš tamo gdje se održavaju koncerti – tu je sve intimnije, toplije i srcu ugodnije, pismen svijet, vedra čela, plemenit i drag, pa makar i bilo izuzetaka, dojam je da je baš u tom prostoru i u tom trenutku sve tako.

Jazz Fest neophodan je ovome gradu sve dok Sarajevo namjerava da se smatra ozbiljnim gradom, premda ga mnoge druge činjenice svrstavale među kasabe, sela s trolejbusom, rekao bi Dino Šaran.

Bitan je iz razloga da pokaže da u ovome gradu postoji neko ko je sposoban dovesti takva imena kakva su dovođena za sve ove godine poslije rata. Bitan je i što govori o tome da postoji neko ko prati recentnu svjetsku muzičku scenu i što je zapravo jedina muzička manifestacija koja ide ukorak i s vremenom i sa svjetskim tokovima.

Ugođaj koji stvara umjetnik u konglomeratu vrhunskog zvuka i rasvjete nešto je što ne kaska za bilo kojom atmosferom i ambijentom iste vrste, u Njujorku, Beču, Berlinu, Londonu, Milanu… bilo gdje.

Jazz Fest je najdraži i zato što ga organizuje u vrh glave desetak marljivih pčelica i što se nikad aposolutno niko nije požalio da tu nešto fali, nedostaje, da nije kako treba. I sve te pčelice besprijekorno su drage, plemenite.

I na kraju nešto što se ne tiče ni subjektivnog dojma ni emocija, Jazz Fest Sarajevo doista je manifestacija koja ulaže najviše od svih festivala na svoju suštinu. Vlade i vlastodršci koliko god da potpomognu njegovo održavanje mogu biti sigurni da neće neko tamo ćopiti sebi više nauštrb kvaliteta programa. Najmanje novca za najviše što se može dobiti – to je Jazz Fest.

A, kao što je na svakom festivalu najljepše prvog dana/noći, tako je bilo i sinoć na Jazz Festu. Nakon tri godine, ljubitelji normalnog života, ne moraju to nužno biti ljubitelji jazz muzike – i po tome ovo jeste festival koji nudi više s ozirom da su tokom godina gostovali brojni svjetski asovi world music scene, ne nužno jazz muzičari – dobili su mogućnost da ih obuzme onaj poznati osjećaj nečega velikog.

Veliki je umjetnik otvorio „ko zna koje izdanje festivala“. Mark Eliyahu svjetsko je ime i takav mu je bio nastup.

Jedino što nedostaje ovome festivalu jesu dva-tri dana ili da godina barem kraće traje…

Prihvati notifikacije