Među njima nalazi se i njegova zbirka pjesama “Oči, života žednog”.
-Ovu knjigu posvetio sam Alenu Jehji, jedanestogodišnjem dječaku, kojeg sam sreo 9. decembra 1992. godine u prašini, dimu, okružen suhim zrakom od posljedica granatiranja Baščaršije, dok je stajao iznad tijela svoje majke koja je ležala ranjena, kaže Imer Pezo. Vraćali su se kući nakon što su podigli humanitarnu pomoć. Ranjenu gospođu odvezao sam u bolnicu. Vraćajući dječaka kući, gospođaje, u međuvremenu, izgubila bitku za život. Dok smo prilazili njihovoj zgradi rekao mi je: ”Nemoj baki reći da je mama puno ranjena, baka ima slabo srce”. Te riječi parale su moju dušu, spuštajući pogled pred teškom životnom zavjesom, krijući pogled pred očima, očima života žednog, shvatajući tada da je jedanestogodišnji dječak tog dana prestao biti dijete.
Stihovi poput ovih “…Srce krije najgore buđenje/Oči, života žednog, što molile su me/Ubijene, a žive, sahranjene, a neiščezle…”, ili odlomak iz pjesme “Sestrino pismo”: “…Donijela nam je jednu konzervu Icar/Mama je čuva, kad se vratiš/Da nam napravi burek/Braco, molim te, vrati se/Ne zbog bureka, već zato što te volim…”, jednostavno su počeli, kao rijeka, teći iz moje duše, te su tako načinili nabujalu rijeku koja koja teče između korica knjige “Oči, života žednog”.
-Pezo je, govori nam to njegova poezija, sudionik ratnih zbivanja koga i nakon toliko godina rane bole, sjećanja bole, borbe i dalje bijesne u njemu, mira ne nalazi, ne nalazi ga gotovo niko…, u svojoj recenziji ovog djela napisala je Nura Bazdulj- Hubijar. Progone ga oči. A može li iko ili išta teže progoniti? Postoji li mjesto na koje se od očiju pobjeći može? Koji pogled, koje oči bolnije gledaju, umiruće i one za umirućim? Postoji li ljudsko biće koje može ostati ravnodušno na krvave pečate i neke zarasle rane koje je dovoljno samo taknuti da ponovo prokrvare?
U ratu nema pobjednika. Svi su gubitnici i nesretnici. Koji su to ideali, koji ciljevi vrijedni toliko da obesvjestimo sve ljudsko u sebi, da ljudi postanu gori odzvijeri, da se pod noge baci sve što nas ljudima čini? Šta to ima vrijednije od porodice, od kućnog praga? Šta je toliko vrijedno da zbog toga sestra izgubi brat, majka sina, žena dragog? Koja se to pobjeda može slaviti na zgarištu, na groblju onih koje smo voljeli? Šta je to u ljudima prokleto da siju mržnju i zlo, da žanje njihove plodove? Hoće Ii jednom ljudi sa brdovitog Balkana lupiti svojim tvrdim glavama o njegovo još tvrđe tlo i početi misliti o sebi i za sebe? Na to nas i ovom zbirkom poziva Pezo. To nije ratnohuškački zov, to je bolni krik, vapaj za ukradenim snovima, idealima, žal nad slomom idealista i ideala. Jer sve ratne pobjede ovog svijeta, sve osvojene teritorije, sva bogatstva, sve u vodu pada pred jednom jedinom suzom majke ili djeteta.