Biti sa Zdravkom Čolićem u društvu svakako je velika privilegija za svakoga, jer je ovaj legendarni pjevač i kompozitor, jedan od najpopularnijih ljudi na području bivše Jugoslavije.
Svi znaju da je ovaj rođeni Sarajlija veliki hedonista i gurman, da obožava fine restorane u kojima može da razgovara sa svojim mnogobrojnim prijateljima. Od Triglava do Đevđelije, u svakom mjestu, popularni Čola ima barem jednog prijatelja sa kojim bi uvijek mogao da popije piće ili pojede neku laganu hranu.
Imao sam privilegiju da više puta u životu budem sa njim na ručku, u drušvu njemu i meni bliskih prijatelja. Uvek su takvi susreti trajali od pet do osam sati, jer Zdravko i najobičniji ručak, pretvara u ceremoniju ljubavi prema životu i prijateljima. Počev od aperitiva do finalne čašice konjaka, ručkovi sa Čolom zaista su neka vrsta posebnog programa u kom on uživa i u kom je on neprevaziđeni ceremonijal majstor.
Njegov život bi mogao da stane u bar dvadesetak debelih tomova knjiga, jer je posljednjih pedesetak godina bio na nebrojeno puno uzbudljivih mjesta, imao divne koncerte i susreo interesantne muškarce i žene. O svakome on zna po neku priču, o mnogima zna poneku tajnu iz pristojnosti nikada ne otkriva cijelu, o postoje i posebne osobe u njegovom životu najčešće njegovi bliski prijatelji uspješni umjetnici o kojima razgovara sa posebnim ushićenjem.
Sjesti sa Čolom na ručak makar samo jednom, znači postati vrlo brzo svjestan zbog čega je vjerovatno najveći šoumen i zabavljač na ovim prostorima. Lako će nasmijati i najveće društvo, a kada priča nečiju tužnu priču koja ga je dotakla, u očima će mu zaiskriti suza. Ručkovi sa Čolom dakle imaju svoju dramaturgiju.
Uz to idu prigodne priče uz aperitiv, poslije ide predjelo, pa supa, pa kasnije dolazi glavno jelo, najčešće neka fina riba, vrijeme kada se prelazi na bijelo ili crno vino, potom slijedi pauza, pa desert, kafa i konačno konjak za kraj. Ukoliko nemaju dobar i kvalitetan konjak u restoranu, Čola će otići do kola i izvaditi bocu najfinijeg konjaka i donijeti ga za društvo.
Sve ide lagano uz priču, tako da se i društvo lagano opusti. Nikada ne dozvoli da se ode do velikog pijanstva i uvek pronalazi granicu. Često se dešava da započne ručak sa četiri ili pet osoba, a da se potom priključi još desetak prijatelja koji se pojave u međuvremenu. Za ručkom će ispričati neku zanimljivu i poučnu priču o svakom jelu koje je na stolu, te razotkriti kako je vrlo dobro upućen koliko kalorija ima neko jelo, koliko masnoća, kao da je u pitanju nutricionista ekspert. Zdravko jednostavno vodi računa o svom zdravlju i tako i jede i pije.
Ukoliko zaglavi sa prijateljima na takvim svetkovinama par dana za redom, svakako će potom napraviti pauzu bar još tri četiri dana kako bi trenirao i raznim prirodnim napicima detoksifikovao organizam. Uvijek će reći da kada ne pije alkohol, čisti organizam prirodnim svježim sokovima. Svakog dana iscjedi pet kila pomorandži i četiri kila cvekle. Kaže da se tada i sokovnik umori.
Budući da je porijekom iz Hercegovine kao prefinjeni gurman voli brojna jela koja ga podsećaju na rodni kraj, na mala sela u okolini Trebinja i Ljubinja, odakle su Čolići. Uživa u minijaturnim, naoko neuglednim kafanama u kojima se dobro jede jagnjetina, sir i pršut…pije dobro vino i jede raštan.
Od kuhanih jela voli lagane sarmice, filovane paprike, satara…
Ponekad sam sebi kod kuće spremi biftek i zelenu salatu. Nešto što zaista naviše voli su istarski specijaliteti koje ponekad isprobava kada je na primer na Brionima, kada jede jastoge, paste sa kozicama i vongolama, istarski pršut i sir, ribu na lešo…
Sa svojom suprugom i dvije kćerke, često odlazi na minijaturne odmore u Grčku ili na Jadransko more. Tamo se prepušta uživanjima u lokalnoj mediteranskoj kuhinji. Voli da isproba lokalna vina i da priča sa meštanima. Obožava zapravo da razgovara sa običnim ljudima koje ranije nije poznavao i da čuje njihove neobične sudbine.
Ono što je fascinantno je njegova memorija i sve što pamti. Kada krene da prepričava neku anegdotu iz svog života, prepričava je u detalje. Sjetiće se boje košulje koju je nosio na takmičenju za pjesmu Evrovizije ili trenerke koju je nosio kada džogira po šumi u blizini svoje kuće. Kao da u glavi ima fajl za svakoga koga poznaje. Sjetiće se i neke dobre i neke loše stvari iz nečije istorije i najiskrenije sve ispričati. Nikada se neće desiti da nekoga potcijeni ili da nasjedne na neku kvazi priču o prijateljima.
U poznoj fazi obeda, Čola je najviše razgovorljiv. Tada i priča i sluša sagovornika. Veoma je dobro obaviješten o svemu šta se dešava na području šou biznisa, sporta, politike, ekonomije. Ono što poslije ručka sa Čolom ostane svakom u sjećanju je brzina vremena koje je prošlo, da čovijek ne povjeruje da je objed trajao koliko nekome radno vrijeme.
Upravo u tome i jeste tajna, Zdravko kroz jedan najobičniji ručak sa prijateljima spoji i posao i zadovoljstvo. Naravno, tada puni baterija za ono gdje je stvarno najbolji, za velike koncertne bine kada pjeva za armiju svojih obožavatelja. Ili obožavateljki.
Čolina vekna
Čola objašnjava da je za taj specijalitet potrebno: kilogram brašna, dva dcl mleka, kesica kvasca, jaje, pola litra šecera, pola kašicice sirceta, decilitar ulja i kašicica soli.
Prosijano brašno se posoli i izmješa, a onda se napravimo udubljenje u koje stavimo sirće, 1/2 dl ulja, bjelance, kvasac koji smo prethodno pomiješali sa mlijekom i šećerom. Uz dodatak mlake vode, zamijesimo čvrsto tijesto. Pustimo ga zatim da naraste, pa ga premijesimo dva puta. Naprave se onda dvije vekne hljeba i postave se na pleh da porastu duplo. Premažemo zatim vekne žumancetom i tada ih stavimo u rernu, gde će se na jakoj vatri peći deset minuta. Kada se vekne ispeku, pokrijemo ih mokrom krpom i ostavimo ih da malo odstoje.
Zdravko tvrdi da uživa kada veknu jede s kajmakom. Prethodno, kako još dodaje, obično ispije jednu čašicu domaće rakije.