Staljingrad, današnji Volgograd, industrijski grad na rijeci Volgi, za Nijemce je zapravo bio samo usputni cilj, na putu prema osvajanju naftnih polja na Kavkazu. Zbog dalekog puta za snabdijevanje vojske, ofanziva njemačke 6. armije pod zapovjedništvom generala Friedricha Paulusa od samog početka je bila veoma riskantna. Počela je sredinom augusta 1942. godine, dobrih godinu dana nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez. Hitler je tada rekao: “Rusi su na izmaku snaga.”, piše DW.
Paulus se usprotivio tek na samom kraju
Ali to se pokazalo kao velika zabluda. Doduše, Wehrmachtu je do sredine novembra pošlo za rukom – i pored snažnog otpora – da zauzme veći dio grada. Istovremeno je Crvena armija krenula u akciju opkoljavanja. Već krajem novembra čitava 6. armija i dijelovi 4. armije bili su opkoljeni, skoro 300.000 ljudi. Ali Hitler je naredio da se ne odstupa s položaja. I od Staljina je stiglo naređenje “ni korak nazad”.
S obzirom da ni jedna strana nije odstupila od svoje pozicije, situacija se naglo pogoršavala. Nekoliko sedmica vojnici su snabdijevani zračnim putem, ali potrebe nikako nisu mogle biti zadovoljene. S napredovanjem Crvene armije stizalo je sve manje pomoći. Tokom zime su se temperature spustile na minus 30 stepenia. Većina vojnika tako nije stradala u borbama, već zbog izgladnjelosti i smrzavanja. Uvijek iznova najavljivano probijanje opsade je propalo.
I pored svega, general Paulus se i dalje striktno držao Hitlerovog naređenja da se bori “do samog kraja”, pa je 8. januara odbio sovjetsku ponudu da se preda. Još 29. januara – kada je situacija bila potpuno bezizlazna – Paulus javlja Hitleru: “Na godišnjicu Vašeg preuzimanja vlasti 6. armija pozdravlja svog Führera. Zastava s kukastim križem se i dalje vijori nad Staljingradom. Naša borba bi mogla biti primjer svim generacijama da se ne pristaje na kapitulaciju ni u najtežoj situaciji, samo tako će Njemačka pobijediti. Živio moj Führer!”
Ali i Paulusova odanost je imala granica. Kada je Crvena armija 31. januara prodrla u glavni štab, zapovjednik odlazi u zarobljeništvo. Svojim časnicima je zabranio samoubistvo kako bi podijelili sudbinu običnih vojnika. Krajem januara predali su se njemački vojnici na južnom dijelu, a 2. februara i na sjeveru. Zarobile su ih ruske vojne snage. Hitler je bio bijesan kada je to saznao.
Nevjerojatan danak u krvi
Bilans bitke: više od pola miliona mrtvih na sovjetskoj strani, među njima i veliki broj civila. Staljin je dugo zabranjivao evakuaciju civilnog stanovništva. Ni Crvena armija nije imala obzira prema svom stanovništvu. Već prvih dana u zračnim napadima je stradalo više od 40.000 ljudi. Od oko 75.000 stanovnika koji su u gradu ostali do kraja bitke, mnogi su umrli od gladi ili hladnoće.
Podaci o broju poginulih na njemačkoj strani kreću se od 150.000 do 250.000. Od skoro 100.000 Nijemaca koji su završili u sovjetskom zarobljeništvu, u Njemačku se do 1956. vratilo samo 6.000 ljudi, među njima i Paulus.
Za Wehrmacht to nije bila bitka s najviše žrtava. Ni vojno gledano nije bila najvažnija. Ali, kako ističe historičar Jochen Hellbeck sa Univerziteta u New Jerseyu, “psihološki značaj bitke za Staljingrad je veoma velik i u tom smislu je ona bila odlučujuća”. Hellbeck, koji je na internet stranici “facing Stalingrad” sakupio svjedočenja njemačkih i ruskih veterana, kaže da je tom bitkom Crvena armija željela pokazati da je “pobijedila najbolju vojsku svijeta”.
Staljingrad i rat u Ukrajini
Sovjetska pobjeda kod Staljingrada postala je mit. Pobijeđena je armija nacističke Njemačke, koja je dugo važila kao najjača na svijetu. Taj mit koristi i današnje rusko rukovodstvo. Kremlj se mjesecima trudi invaziju u Ukrajini predstaviti kao borbu protiv nacista na čelu ukrajinske države, koji su htjeli istrijebiti rusko stanovništvo na istoku Ukrajine. Putin je još prilikom izdavanja naređenja za napad rekao da želi “denacificirati” Ukrajinu.
I Staljingradski muzej u današnjem Volgogradu je uključen u to. Muzej ima izložbu koja je jedna od najposjećenijih u Rusiji. Sada je priredio svečanost za obitelji ruskih vojnika koji su pali u Ukrajini. U muzeju je održana i ceremonija Omladinske armije koju finansira Ministarstvo obrane u kojoj su se djeca veličala kao “nasljednici staljingradskih pobjednika”. Poznati spomenici podignuti u znak sećanja na staljingradsku pobjedu postali su mjesto okupljanja ruskih vojnika prije njihovog odlaska u Ukrajinu.
Pritom su Putinove optužbe da su ukrajinski lideri “nacisti” čist izgovor za agresiju. A paralele između današnjeg vremena i događaja prije 80 godina historijski nisu održive. Odlučujuća razlika se sastoji u tome da je nacistička Njemačka 1941. napala Sovjetski Savez, a 2022. je Rusija kao zemlja nasljednica Sovjetskog Saveza napala susjednu Ukrajinu, a da pritom nije bila ugrožena.
Nova Staljinova bista
Do koje mere je različito historijsko sjećanje u Ukrajini i u Rusiji vidi se po odnosu prema Josifu Staljinu. U Volgogradu, koji je 1960. zbog milionskih Staljinovih žrtava poslije njegove smrti odbacio ime Staljingrad, na osamdesetu godišnjicu bitke sada je otkriven spomenik Staljinu. A u Ukrajini se Staljin smatra odgovornim za Holodomor – od gladi je u Ukrajini između 1932. i 1933. umrlo do četiri miliona ljudi.
Prevladavajuće mišljenje u Ukrajini je da je Staljin glad koristio kao sredstvo za slamanje otpora ukrajinskih seljaka kolektivizaciji. I Bundestag i Evropski parlament su ovo masovno umiranje od gladi proglasili krajem prošle godine genocidom.
Rusko ministarstvo vanjskih poslova je tada saopćilo da su zastupnici Bundestaga “odlučili da prkosno podrže taj politički i ideološki mit, koji njeguju ukrajinske institucije po nalogu ultranacionalističkih, nacističkih i rusofobnih snaga”.
Zajedničko njemačko-rusko vojničko groblje
Njemačke i ruske institucije su do sada sarađivale kada je riječ o ljudima koji su poginuli kod Staljingrada. U Volgogradu i okolini se prilikom građevinskih radova još uvijek pronalaze posmrtni ostaci kao i masovne grobnice, a među njima su i posmrtni ostaci njemačkih vojnika.
Zahvaljujući saradnji Narodnog saveza njemačke njege ratnih grobova i ruskih institucija, posmrtni ostaci njemačkih vojnika su premješteni na vojnička groblja, kao što je Rosoška kod Volgograda. Tu su sahranjeni i pripadnici Wehrmachta i crvenoarmejci. Doduše, dijeli ih jedna ulica, ali su na zajedničkom groblju.