Zvuk dječije graje, rad poljoprivrednih mašina, seoske narodne pjesme zamijenjene su tišinom. Selo je je nekada bilo izvor života, a danas je pred gašenjem. Posebno se to vidi u mjestima koja su dotaknuli prsti rata. Kuće u selu Klisa nadomak Zvornika su uglavnom napuštene. Ostao je tek pokoji mještanin. Prije rata, kažu, nije bilo ovako.
„Bilo je u selu, odgovorno tvrdim, 220 kuća, 220 štala, 220 krava, uz to je neko imao i pokoju ovcu, pokoje tele, a sad u selu nema ni tri“, govori Smajo Alić.
Ništa bolje nije ni u drugim selima na ovom području. Rat je u Kamenici ostavio ne samo duševnu prazninu – nego i demografsku.
„Ovo je izuzetno lijepo selo, ali mrtvo“, riječi su Refije Hrbat, koja je, zbog situacije u selu, otišla živjeti u Tuzlu. Povremeno dolazi, a svaki put je pustoš sve više boli: „U ovom selu baš i nema života. Ovdje su sve stariji. Nemamo nijedno dijete. I možeš da zamisliš da sam ja jedna od najmlađih“.
Za ovakvo stanje u selima kriva je država, smatra Mehmed Pargan, novinar i pisac porijeklom iz Zvornika. Ljudima u selu nije bilo dovoljno samo da imaju zemljište i ruševine kuća kojima će se vratiti. Ratni zločinci su krivi zbog učinjenog, ali država je kriva zbog onoga što nije učinila, smatra Pargan: „Došlo se do konačnih rezultata kampanje koja je započeta 1992. godine. Mi smo u dvije hiljaditim godinama dovršili etničko čišćenje ljudi sa toga prostora“.
No, sela se ne gase samo na područjima zahvaćenim ratom. Ni u drugim selima na području države situacija nije znatno bolja. Po sadašnjim trendovima, smatra struka, možemo očekivati daljnji pad i gubitak stanovništva u ruralnim sredinama. Uzroka je mnoštvo.
„To je nedostatak radnih mjesta, niži životni standard, lošija infrastruktura, lošija saobraćajna i stambena infrastruktura, nemogućnost kvalitetnog obrazovanja, napredovanja i općenito dosadnijeg života“, objašnjava geograf i demograf Alma Kadušić.
Tako u Bosni i Hercegovini preovladavaju sela u kojima nisu zaživjeli kultura ili umjetnost. U mnogim selima nema ni škola, nego se djeca školuju u najbližem gradu. Malo ko se trudi da na ovim prostorima ožive udruženja, a sve navedeno je potrebno za život dostojan čovjeka. Umjesto toga, mještani sela su prepušteni sami sebi.
„Imaju kuću, imaju cestu, imaju vjerski objekat i tu završava sve“, navodi Pargan.
A mještani idu iz sela u grad, iz grada u inostranstvo. Prema podacima popisa stanovništva iz 2013. godine, bilo je više od tri stotine napuštenih sela. Nova statistika bi, zbog sve masovnijih iseljavanja, mogla pokazati da u Bosni i Hercegovini nismo ugasili samo selo. Ovdje je, čini se, odavno ugašeno svjetlo, prenosi FTV.