“Molim vas da se ne divite Krležinoj slici i njegovu liku i djelu, nego da pročitate tekst. Ne trebate mu se diviti, ali bih bio sretan da komentari ne budu ispunjeni gifovima i slobodnim asocijacijama na fotografiju. Tad se nekako osjećam ko teta iz obdaništa kad joj se djeca ukake za popodnevnog odmora. Evo mog teksta onima koji su zainteresirani, dakle “Krleža na margini: Kultura trača”:
Trećinu života Krleža je nastojao objasniti najprobranijim piscima bivše Jugoslavije, obrazovanim, darovitim i stručnim, kako se piše enciklopedijska natuknica. Učio ih je da izbjegnu sve što je sporedno i marginalno, vrijednosne sudove (ako nešto ne vrijedi, što će u enciklopediji?), tračeve, legende, opise i neprovjerene ili neprovjerljive činjenice, ali nakon što postupe po njegovim uputstvima, što će im uopće ostati i na što će se, recimo, svesti natuknica o umjetnički bogatom i biografski raskošnom životu kakvoga stogodišnjaka? Naročito u kulturi koja odvajkada pripovijeda svoju usmenu povijest, živi od tračeva, aktualnih i povijesnih, i od legendi, redom neprovjerljivih, o kneževima, kraljevima i o vremenima svoje slave i velikodržavlja, kada se domovina prostirala s kraja na kraj Europe, tako da su Črnomerec i Kustošija bili tamo gdje su danas Hamburg i Kopenhagen, a Vlaška je ulica tekla od Medveščaka sve do Carigrada. Ako se takve istine izbace iz leksikona i enciklopedija, od nas, ovakvih kakvi smo, zapravo ne ostaje ništa. Stoga je i pokušaj Krležin da navede svoje hrvatske i jugoslavenske suradnike da enciklopedijske natuknice ispisuju u skladu s tekovinama europskoga prosvjetiteljstva, zapravo predstavljao nečuveno nasilje nad naravi hrvatske i obližnjih kultura, kojemu će se iste kulture uspješno oduprijeti, što vidimo i osjećamo danas, živeći ovdje i čitajući pomalo svašta.
Iako, radilo se tu i o privatnoj Krležinoj neurozi. Punih trideset godina, svakoga dana, tjedna, mjeseca, rukom ispisivati napomene, ispravke i primjedbe po stranicama tuđih strojopisa, mogao je samo neurotik. Moralo mu je odavno biti jasno da od njegovih uputstava, prijetnji i ličnih uvreda nikakve fajde nema, osim, naravno, toga palijativnog, predsmrtnog efekta da su za Krležina života enciklopedije i leksikoni bili uzorno načinjeni, ali docnije su izbačeni iz uporabe, jer su bili – jugoslavenski. Još neko kratko vrijeme, dok je Tomislav Ladan bio živ, održat će se sjećanje na bit i sadržaj leksikografske natuknice, da bi zatim, u posljednje dvije-tri godine, hrvatska leksikografija doista postala sasma hrvatska, svedena, u najnovijim izdanjima, na trač, legendu, ogovaranje, objedu…
Krležinim neurotičnim pabircima i papirićima pozabavio se davno Ivan Čolović, objavljujući 1972, u redakciji slavnoga beogradskog profesora i kroatista Mate Lončara, zbirku “99 varijacija”, s podnaslovom Lexicographica. Četvrt stoljeća potom, nakon što je po dvadesetogodišnjem embargu raspakirana piščeva rukopisna zaostavština, časopis Kolo objavio je tematski broj posvećen Krležinim leksikografskim marginalijama. Vođeni time, uprava i uredništvo beogradskoga Službenog glasnika (državne firme, samo statusom nalik hrvatskim Narodnim novinama), odlučili su da se upuste u vrlo ambiciozni projekt objavljivanje jednotomnog izbora iz Krležinih leksikografskih marginalija. Posao su povjerili Vlahu Bogišiću (svekolikom nedžasetu iz vile Arko poznatijem kao – Jergovićev šogor), koji je marginalije već priređivao u Kolu. Kako je uvijek zgodno pronaći neki obljetničarski povod, čime se visoka kultura povezuje s niskom, enciklopedijska natuknica sa tračem, rulja s elitom, odlučeno je da “Marginalije” u Službenome glasniku budu objavljene o tridesetoj godišnjici Krležine smrti i stotoj godišnjici njegova prvog, nesretno okončanog, putovanja u Srbiju.
Krajnji rezultat je lijepo načinjena, dobro dizajnirana, čvrsta i solidna knjiga, ciglica za u regal, koja može trajati dugo i čekati da ju netko otvori i čita. Iznutra je uzorno uređana, u svakom pogledu dostojna Krležine akribije i poštovanja prema tekstu. A sam je sadržaj “Marginalija” (podnaslovljenih “1000 izabranih komentara o tekstovima za enciklopedije JLZ”) uzbudljiv poput kakvog filmskog trilera, žestok, fragmentaran, sa čestim izmjenama ritma, katkad u vrlo urednim, beletrističkim rečenicama, ali češće u ritmu današnjih sms poruka. Uzgred, ovih se dana profesor Krešimir Nemec nekoliko puta javno zapitao kakva je Krležina sudbina u dobu sms-a? “Marginalije” na ovo retoričko pitanje, naravno, ne odgovaraju, ali čitajući ih, uz Nemecove asocijacije, čitatelj zažali što Krleža nije živio u vrijeme mobitela i što marginalije nije slao u sms porukama. O, kako bi to bilo otrovno i žestoko!
Miroslav Krleža je i inače vrlo lokalan pisac, jakih dnevnih interesa i asocijacija. To je razlog zbog kojega mnogi u nas sumnjaju u čitljivost njegove proze i esejistike. Vele da bi mu na svaku drugu rečenicu valjalo zalijepiti fusnotu. Tako je i s “Marginalijama”, uz koje bi se mogao načiniti dvostruko deblji leksikon, koji bi današnjemu, poslovično glupavom, neobrazovanom i nezainteresiranom čitatelju, omogućavao čitanje. Ali dovraga, zašto bi nam najednom bilo toliko stalo da kreteni čitaju Krležu? Ili da bilo što čitaju. Knjiga je najsretnija ako je kreten ne otvori.
Ali na stranu spisateljske strepnje pred čitateljstvom ometenim u razvoju, čitanje Krleže baš i nema neke naročite veze s razumijevanjem baš svih njegovih referenci, kako lokalnih i dnevnonovinskih, tako i referenci njegove šokantne i raznovrsne erudicije. Njega čitamo, ili ne čitamo, u skladu s vlastitom potrebom za snažnim i koncentriranim tekstom, za fabulom i pripoviješću, pa na kraju čak i za – historijskim tračem. Kao i svaki veliki pisac, on funkcionira izvan ili iznad vlastite referentnosti ili čak i autoreferentnosti. I možda se baš po tome i prepoznaje koliko je Krleža snažan pisac: otvorimo li nasumce njegov roman ili knjigu eseja, i počnemo li je tako čitati, bit ćemo opčinjeni već nakon treće rečenice.
Na 270. stranici čitamo natuknicu “Franičević, Marin”. Ona, cijela, ovako glasi: “Neka se vrati Milićeviću s napomenom da ne može da se razračunava u negativnom obliku s autorom koga prikazuje.” Eto, to vam je, u jednoj rečenici, sva moralna pouka Krležina današnjoj visokoj, akademskoj, hrvatskoj kulturi. Nema mizernijega postupanja od pokušaja da se nekako unizi i umanji važnost povjerene ti natuknice, e ne bi li ti, natukničar, najednom bio važniji i ne biste li, barem, zamijenili uloge, pa da jednoga svijetlog dana natuknica piše o natukničaru…
Ili, na 291. stranici duga, beletristički snažna, melankolijom obojena, premda vrlo činjenična marginalija uz natuknicu “Golubić, Mustafa”. Pišući o ovom fantastu, Kominterninom atentatoru, karijernom revolucionaru i teroristu, koji je u jednome trenutku, malo pred rat, izgubio snagu i volju da stalno povlači oroz, pa se, uz odobrenje Staljinovo, povukao u zemlju, gdje će ga smaknuti Nijemci, Krleža na samo pet-šest stranica (što je, opet, za marginaliju veliki prostor), ispisuje roman cijele jedne generacije atentatora i revolucionara, od Vladimira Gačinovića do Pavla Bastajića i Golubića, roman o urotama i urotnicima, o iluzijama i iluzionistima, koji je na koncu samome sebi svrha, jer od njega pisac natuknice “Golubić, Mustafa” ne može imati koristi. Ona će ga samo zbuniti, pošto u njoj nema previše faktografije, niti lučenja bitnog od nebitnog, nego se njome ispisuje i nadograđuje tek jedna imaginarna i imaginativna enciklopedija ljudskoga života, života pisca i političara Miroslava Krleže. Živio je Krleža mimo svoga naraštaja, mimo njih o kojima je pisao: “Početkom stoljeća to su đaci lutalice, gladna, seljačka, proleterska djeca, koji su svi počeli svoj intelektualno-moralni razvoj kao beskompromisni stopostotni romantičari nacionalisti, da bi se već od balkanskih ratova pa preko vrtloga Prvog svjetskog rata razvili lijevo, u Rusiji do aktivnih partizana boraca, a u zemlji, po povratku, do glavnih nosilaca partijske discipline i koncepcije. Završavaju po pravilu kao ilegalni funkcioneri, robijaši ili nasilnom smrću.”
U općoj napomeni, na stranici 378, pod naslovom “Kako da se piše”, Krleža genijalno aforistički započinje: “Svi načini kako se piše su dobri, osim dosadnog, u beletristici. A svi načini u leksikografiji su dobri, osim stereotipiziranog.” Tako on, smrtno dosadnoj, neprevodivoj našoj beletrističkoj današnjici, sačinjenoj od sve samih profesorskih, leksikografskih stereotipa.
“Marginalije” su vrijedna knjiga, u čiju je konceptualnu važnost i veličinu upisano da po nju valja putovati u Beograd. Ništa tu nije slučajno, kao što slučajne nisu ni bijesne Krležine invektive na račun Srba, kojima “Marginalije” obiluju. Pa onda, pođite na taj put, vlakom, autobusom ili automobilom. Zrakoplovom ne možete, iako je taj let, prvi u svome životu, od Beograda do Zagreba pisac opisao, davno”, napisao je Jergović na svom blogu.