Međutim, u stvarnosti, ono što zapravo radimo jeste daljnje pogoršavanje njihovih uslova, skrivajući se iza populističkih izjava koje nemaju nikakvog stvarnog uticaja na njihove živote.
Na primjer, radnica u Bingu u Istočnom Sarajevu sada radi dvostruko više nego prije, bez i najmanje mogućnosti da se odmori ili osvježi. Radnicima na pumpama gotovo da nije moguće uzeti pauzu dužu od nekoliko minuta, dok oni u prodavnici, koji su izabrali ovaj posao, moraju podnositi smjene koje nemaju nikakvu normalnu ravnotežu.
I tu dolazi ključno pitanje: kome, zapravo, odgovara jedan slobodan dan – kad je taj dan zapravo samo dan za kupovinu koju ionako ne mogu izvršiti, obavljanje osnovnih obaveza i borbu sa umorom, jer to nije pravi odmor?
Licemjerje u najgorem obliku
Jedno je sigurno: briga za radnike, naročito u sektoru maloprodaje, ostaje samo na papiru, a često i na riječima onih koji se nalaze u udobnim foteljama, zaboravljajući da svi mi, bez obzira na profesiju, zaslužujemo poštovanje i osnovne uvjete za život. Zamislite situaciju u kojoj teta u trgovini mora obavljati 10-satne smjene šest dana sedmično, a onda dobije samo jedan „slobodan“ dan koji se pretvori u dan borbe sa redovima i gužvama, dok se od nje očekuje da istovremeno bude prodavač, skladištar, čistačica i još mnogo toga.
Da bismo se stvarno brinuli za radnike, trebamo se boriti za konkretne promjene. Prvo, trebamo insistirati na zakonskom pravu za minimalno dva slobodna dana sedmično. To nije luksuz, već pravo koje svaki radnik zaslužuje. Drugi korak je jasno i precizno razdvajanje radnih zadataka – teta na kasi ne treba biti i čistačica, i skladištarka, i odgovorna za sve ono što trenutno ne radi kolega. Takvi zadaci zahtijevaju odgovarajuće kvalifikacije i trebaju biti predmet konkurentskih oglasa za radna mjesta. Ako želimo da radnici budu tretirani kao ljudi, moramo početi da ih tretiramo kao stručnjake za specifične poslove, a ne kao robote koji rade sve i ništa.
Kome odgovara ovakva situacija?
Ono što nam preostaje da se pitamo je – kome zapravo odgovara ova trenutna situacija? Kome odgovara da radnici i radnice u trgovinama rade 60 i više sati sedmično, bez pravih slobodnih dana, sa sve težim zadacima i bez odgovarajuće kompenzacije? Odgovor je jednostavan: onima koji žele da izvuku maksimum iz radne snage, bez obzira na posljedice po ljudsko zdravlje i kvalitet života. I dok se sve to dešava, mi ostajemo u ovoj iluziji da se nešto „radi“ u interesu radnika, iako je u stvari sve to samo vješto prikrivena nebriga i licemjerje.
Zato, umjesto što se krijemo iza floskula o „teti iz Binga“ i njenim „slobodnim danima“, trebamo se boriti za konkretne promjene. Trebamo se zalagati za radno vrijeme koje omogućava stvarni odmor, za smjene koje nisu iscrpljujuće, za pravo svakog radnika na dostojanstven život i realnu ravnotežu između posla i privatnog života. I, naravno, za to da teta u trgovini, kao i svaki radnik u svakom sektoru, bude tretirana kao profesionalac koji zaslužuje više od puke egzistencije.
Jer, istinska briga za radnike ne leži u površnim riječima, već u stvarnim akcijama koje će poboljšati njihove uslove rada i života.