Već pri prvom susretu s Mirsadom, u studiju jedne sarajevske televizije na kojoj je gostovao, stekao sam utisak da je riječ o vrlo osebujnoj, multitalentiranoj osobi i dobrom čovjeku. Moj utisak me nije prevario, u šta sam se vrlo brzo uvjerio kad sam u njemu dobio dobrog prijatelja.
Kao i njegov autor, roman „Tunel“ je po mnogo čemu neobičan i originalan: počevši od činjenice da je napisan na – mobitelu. Neobičan je i po stilu koji je autor izabrao: često lepršave rečenice, sa primjesama šarmantnog sarajevskog žargona, o nimalo lepršavom i šarmantnom vremenu, kriju veoma ozbiljne poruke i iskre mudrosti kojima bi mogli pozavidjeti davno ostvareni pisci.
Kako je to u recenziji ove knjige kazala naša poznata spisateljica Nura Bazdulj Hubijar, svoj roman- prvijenac “Tunel” Mirsad Ibišević je napisao “stilom svojstvenom umjetniku, suptilnim i pitkim”, a, opet, jedinstvenim i originalnim.
Svaka, naizgled suvišna, riječ u romanu ima svoju funkciju, svaka psovka ima svoje opravdanje i u svom kontekstu je lišena svake vulgarnosti.
Moram se opet pozvati na recenziju Nure Bazdulj Hubijar koja o romanu “Tunel”, između ostalog, kaže: “Priča je to o ratu u njegovoj kompletnoj tragici koju i sada nosimo u dušama kao ubijene snove. Od početka do kraja ostajemo osupnuti i zarobljeni u dešavanjima iz našeg pamćenja. To je, za mene, najbolji naš antiratni roman koji sam pročitala. Teče s gotovo nezamislivom lakoćom, kao što teče voda iz gorskog vrela.”
Još jedna činjenica čini neobičnim Ibiševićev roman. Naime, autor je svoju životnu ratnu priču odlučio ispričati kroz svojevrsnu ispovijest irskom glumcu Killianu Scottu, nakon slučajnog susretu u Mirsadovom dablinskom taksiju kojim je prehranjivao svoju porodicu. Da nije bilo toj slučajnog, ali sudbinskog susreta, ne bi, kako sam ja shvatio, ni bilo romana “Tunel”, što meni dodatno pojačava fascinaciju ovom Mirsadovom cjelokupnom životnom pričom koju treba pročitati makar svaki Sarajlija.
I još nešto. S obzirom da je Mirsad Ibišević i glumac i dobro poznaje taj svijet, nameće mi se sljedeći zaključak: roman “Tunel” sjajan je podložak za filmski scenarij. O sarajevskim ratnim danima, o golobradim, urbanim mladićima koji su se, u tenama i džinsu, uz rock muziku oduprli zlu, sačuvavši svoj kosmopolitski duh, lišeni svake mržnje.
Mirsad me osvojio i pominjanjem meni najdraže rijeke Cijevne gdje sam kao dječak provodio svoje ljetnje raspuste: “Prvi put osjetih šta znači vrelo ljeto, pakleno toplo, sunce peče po licu čim se pomoli iza planina na Istoku, onih albanskih planina gdje izvire najčistija i najhladnija rijeka Cijevna, u nju kad zaroniš možeš slobodno piti ako ti dozvole stegnute vilice i bol u glavi od hladnoće.”
Ne pretendujući da ovaj moj osvrt bude recenzija Iviševićeve knjige, zdušno je preporučujem mojim prijateljima, ali i čitaocima u regiji. Ko je bude pročitao, biće mi zahvalan za preporuku. Jer, proći kroz “Tunel” Mirsada Ibiševića dragocjeno je iskustvo – i čitalačko i ljudsko.