Život

Izet ef. Čamdžić za Bosnainfo: Bajram nije dan u kojem završavamo sa ibadetom, već je dan u kojem jednako ustrajno, odlučno nastavljamo biti iskreni Božiji robovi

Ispratili smo ramazan, tog dragog gosta kojeg su udomili muslimani širom svijeta.

FOTO: PRINTSCREEN YOUTUBE / 
IZET EF. ČAMDŽIĆ
FOTO: PRINTSCREEN YOUTUBE / IZET EF. ČAMDŽIĆ

Mubarek mjesec, najodabraniji u godini, mjesec oprosta, zajedništva, mjesec kada su vrata dženeta otvorena, a ona džehenema zatvorena, kada su šejtani sputani… Svako dobro djelo je višestruko vrednovano i nagrađeno. U ramazanu je noć bolja od hiljadu mjeseci Lejletul-kadr, noć kada je počelo objavljivanje Kur’ana, ali i Lejletul-Bedr, noć kada se desila prva bitka u historiji islama.

A šta nam je to ostavio mubarek mjesec, pitali smo Izeta efendiju Čamdžića, glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Zavidovići. 

„To je dobro pitanje, dakako. Ja sam se tim pitanjem skoro bavio na nekom predavanju, nazvao sam ga ’Ramazanu, šta nam ostavljaš?’. Rekao bih da nam je ramazan ostavio čvršću vjeru, jači iman u srcu i da beskompromisnije, jasnije robujemo, služimo Uzvišenom, odnosno, živimo te univerzalne vrijednosti. Islamske dakako, one su islamske i univerzalne u isto vrijeme. Trebalo bi da nam je ostavio i odlučniji odziv na poziv na spas jer su ljudi u ramazanu bili privrženiji namazu, bili privrženiji džamiji. To bi trebalo ostati i u svakome danu, jer u svakome danu koristimo Božije blagodati, pa bismo trebali u svakome danu i biti Mu zahvalni.

Trebalo bi da nam je ostavio, dakle, i odlučnost. Mi smo u ramazanu odlučno odolijevali hrani i piću, odlučno odolijevali tjelesnome užitku, e ta odlučnost bi trebala ostati i stanovati u nama kako bismo odlučno u svakome danu odolijevali šejtanskome pozivu.

Trebalo bi da nam je ostavio ustrajnost. Mi smo posteći ustrajavali u ibadetu, trebali bismo nastaviti ibadetiti u svakome danu lijepim ponašanjem, islamskim ophođenjem u porodici, u društvu. Trebali bismo ustrajno biti muslimani, biti prepoznati po ponašanju kao vjernici. Na to nas podstiče, da takvi budemo, te inspiriše spoznaja da od našega posjeda s nama će putovati Bogu u susret samo ono što smo mi, dakle, naš posjed stvarni je ono što smo mi, kako kaže jedan pisac, pjesnik: ’Posjed zaboraviti smjesta! Nije tvoj posjed ono što nisi ti’.

Dakako, ramazan nam je ostavio mnogo blagodati koje trebamo koristiti, trebaju nas one prožeti i trebaju nas budnim na putu pravome držati.

A s mladim mjesecom stigao nam je i Ramazanski bajram te donio dane veselja. Praznik je označio kraj posta i najavio druženje s porodicom, komšijama, prijateljima… Šta ustvari simbolizuje ovaj Bajram, objašnjava nam efendija Čamdžić:

„Prije svega, Bajram je dan radosti. Bajramom krunišemo naše ramazanske ibadete, kao i naše ramazanske spoznaje. Znamo iz izvora naše vjere, Poslanik nam je to govorio, da će oni koji su u ramazanu išli tom stazom uspona, išli ka bogobojaznosti više i ponašanju ljepšem primiti plaću. Bog Uzvišeni će, tako nam je obećano, na Bajram nagraditi sve one naše ramazanske ibadete ako smo ih sa čistim nijetom obavili i ako smo njihovu svrhu razumjeli, dakle, ja ovdje insistiram na svrsi da razumijemo zašto smo mi te ramazanske ibate činili. I htio bih reći da je svrha tih ramazanskih ibadeta da Bajram nije dan u kojem ćemo mi primiti plaću i otići na odmor i ta plaća nije nešto što se može potrošiti, Bajram treba da predstavlja samo jednu razdjelnicu između toga da smo jučer bili u stanju kad nam je bilo zabranjeno jesti, a danas smo u bajramskom danu kad je zabranjeno ne jesti.

Trijumf nad sobom

Sve ostalo što smo u ramazanu živjeli treba nastaviti živjeti i prava bajramska plaća, pravi bajramski sadržaj ustvari jeste trijumf nad sobom, Bajram je trijumf nad sobom, pobjeda sebe. To je trenutak u kojem svjedočimo da smo osnažili naše vjerovanje u srcu, da smo osnažili svoj iman, da smo čvršći na putu dobra i da nas je ramazan promijenio. Dakle, Bajram nije dan u kojem mi završavamo sa ibadetom, već je dan u kojem jednako ustrajno, jednako odlučno nastavljamo biti iskreni Božiji robovi“.

Unazad više godina svjedočimo tome da se iftari i bajrami obilježavaju nerijetko i po ugostiteljskim objektima, neki i uz muziku i piće. Ugostitelji trljaju ruke jer za Bajram dobrano zarade. Da li nove generacije stiču dojam da je to (jedna od) tradicija? Da li gubimo li tradiciju?

„Dakle, ja bih naglasio da mi muslimani, vjernici, ne slavimo Bajram, mi bajramujemo. Dakle, pojam bajramujemo podrazumijeva da Bajram obilježavamo, živimo u krugu porodice, obilazeći rodbinu i familiju, s našim komšijama, u našim džematima, dakle, nema se na Bajram ništa slaviti, Bajram je, podvlačim, trijumf nad sobom i onaj koji ide slaviti Bajram u ugostiteljske objekte s razgolićenim pjevačicama i alkoholom, sličan je čovjeku koji se 30 dana, 29, koliko je već ramazan trajao, uspinjao na neki planinski vrh i taman da zakorači na taj vrh i zabode zastavu i trijumfuje, otisne mu se noga i padne na dno. Dakle, završiti ramazan sa Bajramom koji se na taj način slavi je za islam, za muslimane, za našu tradiciju neprihvatljivo.

Hedonistički pristup

I, dakako, apelujem, koliko će taj apel do koga stići i koliko će to ko uvažiti, dakle Bajramu na taj način ne pristupaj, jer je to čisto jedan konzumeristički, jedan hedonistički pristup koji želi sve to, kako bih rekao, materijalizirati i od tradicije nas potpuno udaljiti. Istina je da su taj konzumerizam i to potrošačko društvo neumoljivo udarili i na te naše temeljne vrijednosti. Jedna od njih je iftar, koji je prije svega i iznad svega jedan porodični, ja ću reći “obred”, pod znacima navoda stavljam tu riječ obred, to je jedno okupljanje porodice, familije, rodbine, komšija, jedno druženje, dakle jedan mikrodžemat, izgradnja i snaženje ljubavi među nama, bratske, vjerničke, ali je sve to otišlo u jednome drugome smjeru i svi su se iftari, nažalost, izmjestili u restorane, kafane i postali su nešto što je običnom čovjeku nedostižno.

FOTO: VISOKO.BA
FOTO: VISOKO.BA

Mi živimo u provinciji, naprimjer ja. Zavidovići su u odnosu na Sarajevo provincija, ali ovdje vam je nemoguće naći iftar ispod 20 maraka u nekom restoranu i to je, kako bih rekao, potanak iftar, dakle, to je za običnog čovjeka neprihvatljivo zato što mu je nemoguće to sebi priuštiti, dakle, trebalo bi da nas ramazan vraća onome što mi jesmo, da bdijemo nad našom tradicijom, da to čuvamo, ali neke stvari sigurno nećemo moći odbraniti uprkos svim našim nastojanjima, ali naše je da se borimo.“

Na konstataciju da se nerijetko dešava da neko ko je musliman, a pije alkohol tokom čitave godine, za vrijeme ramazana prestane piti i onda, recimo, sve to nadoknadi za Bajram, efendija Čamdžić kaže:

„To što ne piju uz ramazan je plemenito. Ali bi oni trebali iz toga izvući pouku, ta pouka glasi – znači da postoji mogućnost, u njemu postoji snaga da se tome grijehu suprotstavi i on je sebe projektovao, u glavi sebe projektovao da 30 dana neće činiti taj grijeh, zamislite da on sebe projektuje da do kraja života ne čini taj grijeh. Bi li mu to bilo moguće? Naravno da je moguće. Prema tome, trebalo bi da se ne vrati tome grijehu nakon ramazanskih dana, ali ljudi se ponašaju tako, oni sami sebi tumače vjerske propise, sami sebi određuju šta je prihvatljivo, šta nije, dakle, to je sa aspekta islama potpuno neprihvatljivo, kao ramazan je bio to neko vrijeme u kojem ne treba da griješi, musliman ne treba da griješi ni u jednome danu u svome životu, od punoljetnosti do odlaska s ovoga svijeta, jer, kako kaže Poslanik, djela se ne pišu samo trojici, ne pišu se maloljetniku dok ne postane punoljetan, ne pišu se čovjeku koji nema pameti, koji ne zna razlučiti šta je dobro, a šta zlo i ne pišu se onome koji spava dok se ne probudi. Prema tome, takav način razmišljanja je pogrešan“.

Vremena se mijenjaju, tehnologija je uzela maha. Sad se može preko Zooma, Skypea i sl. “proslaviti” Bajram i s drugim osobama, svako iz svoje kuće. Zvuči neobično. Da li nam to postaje normalno, da li bismo se trebali navići na to i prihvatiti, pitamo.

„Dakle, vidite, onaj čovjek tamo Nobel, koji je izmislio eksploziv, on nije mislio da će taj eksploziv ubijati ljude i nije ga zbog toga izmislio i došao do toga da bi se ljudi ubijali, već da bi pomoću toga probijali puteve, tunele, želio je tim olakšati čovječanstvu, ali je to otišlo u drugome smjeru. Želeći umiriti svoju savjest, odredio je da za svako humano djelo, za svaki napredak koji se čovječanstvu desi, taj čovjek bude nagrađen. Najprestižnija nagrada danas u svijetu je Nobelova nagrada. Dakle, i ta tehnologija i taj internet mogu biti vrlo korisni za čovjeka. Jedan od načina su situacije u kojima nema drugoga rješenja da se vidimo s nekim bliskim nego da to uradimo preko društvenih mreža, putem različitih aplikacija nama dostupnima itd.

Do čovjeka je

Ali je problem kad čovjek može to zloupotrijebiti i to se nažalost događa, tako da mi danas, recimo, zahvaljujući tim društvenim mrežama, možemo postaviti pitanje, kad sjedimo u našoj kući, kad sjedimo u našem dnevnom boravku, a naše dijete je u susjednoj sobi, s kim je to naše dijete. Može biti zloupotrijebljeno od pedofila, terorista, od različitih nedobronamjernih, zlih ljudi. Dakle, tehnologije se mogu koristiti u vrlo plemenite svrhe, ali mogu biti zloupotrijebljene. Nije do tehnologije, već je do čovjeka. Je li tako?“

Naravno. Drugi dan Bajrama je Dan šehida. Koliko se muslimani, zapravo, sjećaju šehida, efendija objašnjava:

„Ja bih prvo odao priznanje svim ljudima koji su na bilo koji način doprinijeli tome da mi danas imamo Bosnu i Hercegovinu, imamo međunarodno priznatu državu. Istina je, još podobro neuređenu, ali na nama je da se borimo i nisu ti šehidi otišli s ovoga svijeta kako bismo mi živjeli od domovine, već su otišli, žrtvovali se kako bismo i mi imali priliku boriti se za domovinu. Dakle, nisu oni nama predali gotov proizvod, već su nam predali jednu njivu koja se zove Bosna i Hercegovina, u kojoj treba načiniti ambijent koji će biti normalan, u kojem naša djeca i njihova djeca, šehidska djeca mogu živjeti sretno, imati budućnost, prosperitet itd.

Malo se sjećamo šehida

Koliko god se mi sjećali njihove žrtve, a ne sjećamo se dovoljno, pa i u tom Danu šehida vidimo mi kad izađemo na te spomenike i na ta šehidska mezarja da nije odziv kakav bi trebao biti, nije ni blizu srazmjeran njihovoj žrtvi, dakle, koliko god da se sjećamo i koliko god da tu njihovu žrtvu ističemo, malo je, ali bih rekao i ovo, da nije tog Dana šehida i Islamske zajednice, to bi bilo još manje i još rjeđe, tako da je taj Dan šehida za nas Bošnjake, za nas bosanske muslimane, rekao bih i za Bosnu i Hercegovinu, važan jer sjećamo se žrtve ljudi koji su se borili za multietničku, jedinstvenu, evropsku Bosnu i Hercegovinu“.

Situacija u državi je takva da nam djeca odlaze, stvaraju daleko život, prihvataju nove običaje. Koliko muslimani koji odu mogu održati svoju tradiciju?

„Ima jedna definicija te tradicije koja nije općeprihvaćena, nije naučno verifikovana, a ta definicija kaže da je tradicija promjenjiva istost i ne trebamo mi biti ljudi tradicije, već trebamo biti ljudi koji imaju tradiciju. Dakle, ne trebamo živjeti u prošlosti. Tradicija traje, zato se i zove tradicija, i ona se mijenja kao što se i mi mijenjamo, eto maloprije smo spomenuli iftare, prije 50 i 100 godina ljudi u Bosni i Hercegovini su se zvali na iftare, imali su zajedničke iftare, tad nije bilo restorana, nije bilo ničega, a danas ljudi opet imaju iftare, ali su danas izašli iz kuća. Šta će biti za 50, 100 godina, ljudi će opet imati iftare, ali će, ne znam, možda se ponovo vratiti u kuće, ponovo to biti porodični ambijent itd.

Dakle, kad naši ljudi odu vani, tu dolazi, naravno, do miješanja kultura, tradicija, do asimilacije, do integracije…, nemoguće je spasiti svakog našeg čovjeka koji je otišao živjeti negdje u Ameriku. Kad stigne tamo, prva generacija sjeća se svojih korijena, druga donekle. Treća već vjerovatno nikako. To je nezaustavljiv proces. Tako će neki ljudi može biti dolaziti u Bosnu i usvajati naše standarde života, uklapati se u našu tradiciju, tako da ne isplati se, nećemo ništa postići roneći suze što naši ljudi odlaze, trebamo se boriti da ih što manje odlazi.“

Muslimani su uvijek radost Bajrama dijelili i s komšijama nemuslimanima, i obratno kad su u pitanju praznici. Koliko se toga do danas očuvalo, naročito u manjim sredinama, pitamo. 

„Normalna stvar je da ja dijelim svoju bajramsku radost sa svojom komšinicom Svjetlanom. I dijelim. Da ona dijeli svoju vaskrsnu radost sa mnom. Da mi normalno komuniciramo i da nemamo nikakav problem. To se, naravno, na terenu događa i to je nešto što je sasvim normalno. I ja uopće ne vidim razlog ni za takvo pitanje, ni čuđenje tomu. To je nešto što je Bosna. To je nešto što je prije ovog razdvajanja stanovništva bilo  intenzivnije. Danas je prisutno, vjerovatno manje intenzivno, jer su sredine više mnonoetničke, ali to bez sumnje postoji. U Zavidovićima itekako postoji i ovdje ljudi normalno komuniciraju. I katolici i muslimani, i pravoslavni i muslimani, i katolici i pravoslavni, dakle, nikakav tu problem nema da dijelimo radost Bajrama s drugima i da oni dijele radost Uskrsa, Vaskrsa, Božića, bilo čega. Jednostavno, to se zove Bosna, to se zove život.

Dijelimo radost s komšijama

Vidite, mi smo u proteklih nekoliko sedmica imali Bosnu, imali Bosnu uživo. Kako kaže jedan pjesnik: ’Nek’ kršćani grade crkvu s krsta oba, nek’ jevreji grade sinagogu žutu na Dan roga, znat ćemo ko je u pravu’. Vidite, imali smo šta? Imali smo katolike koji su postili i svoj post krunisali Uskrsom, imali smo pravoslavne koji su postili i svoj post krunisali Vaskrsom, imamo nas, koji smo postili i svoj post krunisali Bajramom. Mi nismo postili zato što to Bogu treba, zar Bogu od nas išta treba? Mi smo to činili kako bismo bili ljudi, kako bismo bili čovjek, kako bismo razumjeli čovjeka, svakog čovjeka. I to je vjera, i vjera to od nas traži i prema tome, to da dijelimo radost i zato su svi zainteresirani da tu radost dijele.“

Na kraju pitamo Izeta efendiju Čamdžića šta bi poručio muslimanima u BiH povodom Ramazanskog bajrama? 

„Dragi vjernici, nemojte Bajram slaviti, već fino u krugu porodice s rodbinom i komšijama bajramujte i imat ćete i dunjalučku sreću i ahiretski spas.“

Prihvati notifikacije