Kažu da je svijet show bussinesa površan, pun polusvijeta koji eto ništa drugo u životu nije mogao pa postalo pjevač, glumac, tamburaš, kao da je to lako biti.
Prateći balkansku scenu, koju možemo zvati i estradom, uvjerili smo se nebrojeno puta da je tome zaista tako, no svaki put kada se desi neki izuzetak (koji možda samo potvrđuje pravilo) osjetimo se ne sretnim, nego manje nezadovoljnim.
Već se godinama na beogradskim televizijama emituje “Veče sa Ivanom Ivanovićem”. To je, za one koji ne znaju, talk show u kojem voditelj, Ivanović, u svom studiju nalik na slične takve po Americi, dočekuje pjevače, glumce, sportiste…mnoge koji u tom trenutku imaju šta da kažu, ali čije su karijere u usponu ili već odavno etablirane. Nema tu riality “zvijezda”, niko ne psuje i ne tuče se, a bude i dobre muzike.
Ivan je duhovit, ili to barem pokušava da bude. Ponekad se udvara svojim gostima ili insistira na tome da su drugari. Jako je kritičan prema vladajućem režimu u Srbiji i to ne da ne krije, već to toliko potencira da nekome “sa strane” sve ponekad izgleda pretjerano. Ali, šta znaju oni sa strane…
Znao je Ivanović ponekad i ružno se našaliti prema, na primjer, susjedima Hrvatima, komšijama Bošnjacima…a kada bi pretjerao znao bi se i izviniti zbog toga.
Kada mu je gost bio Dino Merlin, a uoči čuvena tri uzastopna koncerta u Beogradskoj arena 2011. godine, Ivan ga je pitao da li je istina da je tokom rata govorio kako su Srbi zločinci, i šta li sve još ne…
A Dinin odgovor ga je šokirao. Rekao je, otprilike: “Nema puta koji kreće niotkuda. Moj put vodi iz Sarajeva. Sarajevo je ne tako davno bilo pod jednom dugom opsadom, od 1395 dana. Jedno jutro sam se ničim izazvan probudio pod granatama, snajperima, nije bilo struje, vode, bilo je strašno…Kad granata padne na tačku A, vi znate da će za deset sekundi pasti pasti druga negdje tu blizu. I ako ste izbjegli tu prvu granatu, onda se ko Chuck Norris po sarajevskom asfaltu bacate da izbjegnete tu drugu. To je bila svakodnevnica. U tom letu ja sam možda rekao i gore stvari…”
Ivanu Ivanoviću je sve bilo jasno…I zato jer to i tako niko do tada na nekoj beogradskoj televiziji nije rekao.
Prije nekoliko dana u istoj emisiji ali sada na posve drugoj televiziji, Ivan je ugostio još jednog sarajevskog muzičara – Seju Sexona, Davora Sučića, lidera legendarnog benda “Zabranjeno pušenje”. Voditelj je insistirao na priči o Sarajevu, onom predratnom, koje kao tada klinac nije stigao da upozna, ali i o dešavanjima u ratu. I Sejo je počeo da priča…
Na konstataciju voditelja kako je Sarajevo nakon svih dešavanja prošlo najgore, kako je to jedini glavni grad od svih u bivšoj zajedničkoj državi koji je tako bjesomučno ubijan, Sexon je pojašnjavao da je to činjeno s ciljem da se sredina u kojoj se pokazalo kako se može zajedno, kako je iz tog “zajedno”, toliko toga dobroga izašlo, uništi…,a onda je zaplakao…
Objasnio je da ga nisu pogodili toliko ti zločinci koji su činili zločine, njih je malo, nego ta emocionalna ravnodušnost ostalih, kojih je bilo mnogo više i koji su sve to sa pristojne daljine gledali, a nisu reagirali. Po ko zna koji put je ponovio kako se sa Neletom Karajlićem nije rastao zbog nacionalnog animoziteta, nego jer su im se umjetnički i životni putevi razišli.
I tako, svako malo Ivan Ivanović napravi pravu malu ispovijedaonicu za viđene Sarajlije. A priča je godinama ista. Zašto se Sarajevu i Sarajlijama devedesetih godina prošlog vijeka desilo ono šta se desilo.
Pa možda upravo zbog toga jer im se nije pružila prilika da kažu šta su to Sarajevo i Sarajlije…
Show bussines, estrada, pjevači i glumci…nisu baš uvijek samo polusvijet koji ne zna šta da radi dok ne počne novi rijaliti…