S vremena na vrijeme u medijima se pojavi priča o krađi beba u ondašnjoj Jugoslaviji, i prije svega Srbiji, koja nas iznova potrese jer je više onih tužnih i šokantnih nego sretnih.
Iako su takve rijetkost, svaka od njih, gdje se roditelji poslije 30-40 godina sretnu sa svojim djetetom ukradenim još u porodilištu, ostalima budi nadu da će i oni dočekati taj dan.
Takvih priča u Srbiji ima mnogo, i previše. Nekada nije riječ o jednom djetetu, nego i o blizancima pa čak i trojkama bez kojih su majke, kako same tvrde, ostale vjerujući da ništa od onog što su im babice rekle nije istina i da su njihova djeca živa i zdrava u ko zna kojem kraju svijeta.
Jedna od priča koja je prije neku godinu šokirala domaću javnost jeste ispovjest bivše stjuardese Jata Milice Luković. Njena ispovijest ostavila je ljude bez riječi. Ona je u emisiji Poslije ručka na TV Hepi ispričala da je u periodu od 1972. do 1989. godine u avionima primjećivala razne stvari koje joj se u to vrijeme nisu činile sumnjivima. Ja sam počela da letim 1972. godine, a za Ameriku u periodu od 1974. do 1979. godine. Posle gostovanja gospodina Marka Ivića u vašoj emisiji, kao i razgovora sa Anom Pejić, meni kao da se srušio neki zid i vidjela sam slike od kojih nisam imala mira. Svi mi koji smo u tom periodu radili kao stjuardese smo vidjeli nešto što je nama tada bilo normalno ali iz ove perspektive nije…
.. Avionima su letele bebe za Ameriku i pratile su ih neke žene koje od nas nisu ništa tražile. Te žene su išle same, bez supruga, a supervizori sa aerodroma su nam govorili “opet imamo one Rumunke”, kako su ih oslovljavali. Jednom prilikom sam vidjela četiri žene sa četiri bebe – započela je svoju ispovjest Milica Luković.
Ona je detaljno opisala šta je sve vidjela na letovima do Amerike… Putnička kabina je tako koncipirana da do prozora imate dva sjedišta, na sredini četiri. Na pregradnom zidu ispred sjedišta postoji mogućnost kačenja korpe za bebu. To su bile male bebe koje nikada nisu plakale, dok su žene koje su ih nosile samo ćutale i nikada im ništa nije trebalo. Letovi su trajali 30 do 40 minuta do Zagreba, gdje je bilo međuslijetanje, a onda devet sati do Amerike i za tih devet sati bebe u korpama nikada nisu plakale. Stjuardese su radile svoj posao profesionalno. Bračni parovi sa naših prostora koji su letjeli su obično imali zahtjeve poput toga da im donesemo vrelu vodu ili novu flašicu, dok kod “Rumunki” toga nije bilo.
Čak ni ta djeca nisu pravila nered i samo su spavala mirno u korpama. To nisu bile prave korpe, više kao kutije za cipele sa obodom i poklopcem da dijete ne ispadne – šokirala je tada javnost bivša stjuardesa Milica Luković, prenosi Kurir.