Retrovizor

In Memoriam - Dario Daco Džamonja

Dario Džamonja (Sarajevo, 18.01.1955. - Sarajevo, 15.10.2001) bio je bosanskohercegovački pisac, novinar i kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Oslobođenje, Kolumnista, te urednik u časopisu Lica.

FOTO: FACEBOOK
FOTO: FACEBOOK

Dario Džamonja rođen je 18. januara 1955. godine u Sarajevu. Upisao je gimnaziju, ali nikada je nije ni završio, jer je već otad otpočeo život u sarajevskim kafanama, odajući se alkoholu. Bio je dijete razvedenih roditelja, radi čega ga je uvijek pratio osjećaj da nikome ne pripada sem Sarajevu, njegovom voljenom gradu, koje mu je bilo vječna inspiracija. Njegov život je od samog početka imao tugaljiv prizvuk emotivne skitnice: najprije mu otac izvršava samoubistvo, zatim i stric, a majka zauvijek odlazi u Holandiju. Odrastao je s bakom i djedom u sarajevskoj ulici Jezero (na br. 11; kasnije je toj ulici promijenjeno ime u Kate Govorušić). Kada je nastupio rat na području Bosne i Hercegovine, Dario ostaje u Sarajevu do 1993. godine, te nakon ranjavanja s porodicom odlazi u Ameriku. U Sarajevo se vraća 1998. godine. Otac je dvije kćeri Nevene i Vesne. Također, ima dvije sestre – Martu i Mirnu.

Priče iz života su ovjekovječile čitavu njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost: sami počeci sežu još u osnovnoj školi kada svojom jednostavnošću izraza ne očarava nastavnicu maternjeg jezika i dobija ocjenu “četiri plus”. Kasnije je napisao da je baš za tu priču dobio tadašnjih trideset hiljada dinara. Dario Džamonja kao prozni pisac je katkad istančano, metaforično, surovo i realno uvijek unosio stvarne likove, među kojima je on bio i protagonista i antagonista – do srži iskren i nerijetko dvosmislen.

Upravo zbog tog neoklijevanja da se ogoli, odraz njegovog autorskog rada odavao je nebrušenu, autobiografsku crtu ličnosti u kojima su mnogi čitali retke koje je napisao i o tome naglas šutjeli. Teme koje su gospodarile njegovim pričama bile su o samoći, o pijanstvima i mahmurlucima, o svom “psećem” prljavom stanu, o tužnoj sudbini koja ga je uporno pratila, o svome djedu i o naoko uobičajenim ljudskim životima. Bio je kolumnista Slobodne Bosne (koja mu nakon egzila nudi da piše o svojoj američkoj svakodnevnici), Oslobođenja, Kolumniste i radio je kao urednik u časopisu Lica. Svoju prvu debitantsku knjižicu od svega pedesetak stranica – “Priče iz moje ulice”, objavio je 1979. godine. Zatim slijede “Zdravstvena knjižica” 1985. godine, “Priručnik” 1988. godine, te “These days” 1989. godine. Za svog života, objavio je svega deset knjiga, ali uprkos tome, kultnost njegovog sarajevskog izražaja i svjedodžbe o vremenu koje je nagrizalo svaku poru istinske nesreće kojom je odisao, Dario Džamonja se ipak nije ispisao iz živih nego produžio dah svog vremena čiju je cijenu platio otkupom svoje sirove kože.

Bibliografija: Priče iz moje ulice (1979), Zdravstvena knjižica (1985), Drugo izdanje (1987), Priručnik (1988), These days (1989), Dirty laundry (1990), Prljavi veš (1991), Pisma iz ludnice (2001), Ptica na žici (2002) + 2. dopunjeno izdanje (2003), Priče, (Dario Džamonja) (2003).

Dobitnik je nagrade Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te Fund Free Expression Award 1993. godine; Writes Club Madison – druga nagrada za non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju Madison, 1996. godine.

Umro je na današnji dan, prije 21 godinu, 15. oktobra 2001. godine u Sarajevu.

“Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako ‘apstiniram’ od Sarajeva, i da sam cijelog života bio ‘na igli’, do sad bih se ‘očistio’, ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris’o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da… da… da, ne znam ni sam šta…”

Prihvati notifikacije