Širom svijeta, čak i na “slobodarskom” Zapadu, uspon neokonzervativizma reducira ljudske slobode, odnosno ono što je od tih sloboda ostalo nakon četrdeset godina neoliberalizma.
Pritom se ta dva retrogradna brata – neokonzervativizam i neoliberalizam – uopće međusobno ne isključuju, već od obje ideologije dobivamo najgore: konzervativci ovladavaju društvom, a neoliberali su već ovladali ekonomijom.
Uspjesi konzervativne kontrarevolucije ogledaju se u ukidanju ili smanjivanju mnogih osvojenih i institucionaliziranih ženskih i općenito ljudskih prava – najnovije ukidanje federalnog prava na pobačaj u SAD-u samo je najnovija ilustracija tog trenda – dok se pogubni efekti neoliberalizma vide u sistematskom reduciranju radničkih prava, patološkom jačanju moći korporacija (koje su postale snažnije od država) i naraslim socioekonomskim nejednakostima bez presedana u povijesti: doslovno milijarde ljudi širom svijeta neprestano osiromašuje, dok šačica moćnih i ultrabogatih pojedinaca postaje sve moćnija i ultrabogatija.
I sve se to, da paradoks bude veći, odvija u eri neviđenog tehnološkog razvoja. Umjesto da tehnološki progres unaprijedi ekonomski položaj širokih masa, svjedočimo obrnutom fenomenu: usprkos sve modernijim inačicama pametnih telefona, imamo sve veći jaz između bogatih i siromašnih, o čemu francuski ekonomist Thomas Piketty piše teške knjižurine, a Marx mu iz groba povlađuje.
Mnogi zagovornici neoliberalnog kapitalizma upravo tu tehnološku ekspanziju koriste kao argument u prilog postojećeg sistema. Njima je odgovorio američki ekonomist i nobelovac Joseph Stiglitz, svojedobno i glavni ekonomist Svjetske banke. Kad su ga pitali kako komentira to što danas na svijetu ima više mobitela nego ljudi, Stiglitz je odgovorio: “To znači da ljudi u subsaharskoj Africi mogu javiti na mobitel da umiru od gladi.”
Gledajući tu sliku suvremenog čovječanstva, čovjeku dođe da opsuje. Ili da se barem zapita: “Kako smo, kvragu, dospjeli ovdje?
HISTORIJSKA PRESUDA
Možemo početi s prošlomjesečnom historijskom presudom aktualnog saziva Vrhovnog suda SAD-a kojom je ukinuto federalno pravo na pobačaj, uspostavljeno još 1973. također historijskom presudom “Roe protiv Wadea”, koja je prije pola stoljeća poslužila kao presedanska osnova za legaliziranje abortusa u Americi.
Za takav civilizacijski rikverc najodgovorniji je – odnosno “najzaslužniji”, ovisno iz kojeg kuta gledate – bivši američki republikanski predsjednik Donald Trump, jer je za svog mandata imenovanjem troje konzervativnih sudaca u deveteročlani Vrhovni sud promijenio ideološku osnovu tog najvišeg pravosudnog tijela u SAD-u i omogućio konzervativnu većinu koja je prošlog mjeseca srušila progresivnu presudu iz 1973. godine.
Danas je teško povjerovati da su te 1973., kad je tadašnji saziv Vrhovnog suda SAD-a uvjerljivom većinom od 7:2 odlučio da američke žene imaju pravo na pobačaj, čak petoricu od tih sedam progresivnih sudaca Vrhovnog suda imenovali republikanci.
Da, čak i američki konzervativci su prije pola stoljeća bili znatno progresivniji od današnjih američkih konzervativaca.
No, tu nije kraj ovim postmodernim čudesima. Današnji liberalni Zapad često kao svoj nedemokratski i totalitarni kontrapunkt ističe boljševički SSSR, te se predstavlja kao civilizacijski superiorniji i apsolutno progresivniji društveni model od tog bivšeg sovjetskog. Pa da tu usporedbu suočimo s testom činjenica.
LENJIN PROGRESIVNIJI OD ZAPADA
Fakti vele da je boljševička Rusija već 1918. dekriminalizirala homoseksualnost, a nedugo zatim legalizirala i pravo na pobačaj, te je ženama dala pravo na razvod. Nekoliko godina kasnije sovjetski sud proglasio je istospolne brakove zakonitim, uz obrazloženje da su “sporazumni”.
”Boljševici su donosili progresivne, rodno neutralne bračne i obiteljske zakone, potpuno drugačije od svega što imamo u modernom svijetu. Ova postignuća ruske Oktobarske revolucije su neosporna, bez obzira na to što je Staljin 1930-ih mnoge od njih poništio”, piše filozof Boris Buden u eseju “Zapad u ratu: O samoograđivanju liberalnog uma”, objavljenom u aprilu ove godine.
S druge strane, troje liberalnih sudaca Vrhovnog suda SAD-a u svom su prošlomjesečnom izdvojenom mišljenju upozorili da ukidanje presude “Roe vs. Wade” prijeti i drugim stečenim slobodama, poput prava na kontracepciju koje je zajamčeno presudom iz 1965. godine, prava na međurasni brak iz 1967., prava na istospolnu intimnost iz 2003. i prava na istospolni brak iz 2015. godine.
I doista, konzervativni sudac Clarence Thomas već zaziva Vrhovni sud da “razmotri i preispita” sve presude vezane za prava na kontracepciju, istospolnu intimnost i istospolne brakove.
”Šta nam ovo govori?”, retorički se pita Buden u spomenutom eseju, te odmah i odgovara: “Čak i prema standardima liberalnih ‘vrijednosti’, Lenjinova Rusija je bila ispred ne samo Zapada u tom vremenu, već i Zapada našeg vremena.”
’PRIZIVA SAVJESTI TADA NIJE BILO’
Da bi čovjek osvijestio činjenicu da su “neslobodni” komunistički (zapravo socijalistički) sustavi bili liberalniji od današnjih neoliberalnih režima, ne treba ići tako daleko u prostor i vrijeme, sve do Lenjinove Rusije. Dovoljno je skoknuti do Titove Jugoslavije, u ne tako davnu 1978. godinu.
List “24 sata” nekidan je objavio priče nekoliko današnjih umirovljenica u devetom desetljeću života koje su pobačaj napravile upravo te 1978. godine, u doba “mraka” i “nenarodnog režima”. Zgrožene današnjim napadima na pravo žene da raspolaže svojim tijelom, starice su o svojim prekidima trudnoće pričale otvoreno i bez srama, poput ove 86-godišnjakinje koja je te 1978. imala 42 godine, dvoje djece, lijep brak i posao, ali se naprosto bojala roditi još jedno dijete “tako kasno”: Niko me oko toga nije gnjavio, postavljao bilo kakve uvjete niti ulazio u moju intimu. Doktor opće prakse u mom selu mi je dao uputnicu i otišla sam u bolnicu. Priziva savjesti tada nije bilo. Ni na koji način nisam bila stigmatizirana niti povrijeđena. Pobačaj je u bolnici bio besplatan, odmah sam išla kući i sve je prošlo dobro. O tome se nije pričalo kao danas, no puno je žena išlo – ispričala je starica novinarki “24 sata”, dometnuvši da je vjernica, ali da odluka o pobačaju nema veze s vjerom, nego s “pravim životom”.
Taj “pravi život” – u kojem se nitko ne veseli pobačaju, ali se poštuje pravo žene da odlučuje o svom tijelu – ozbiljno je ugrožen ne samo u Hrvatskoj, nego i širom Zapada, uključujući, kako vidimo, i sâm “svjetionik slobode”: Sjedinjene Američke Države. Taj život je ugrožen zamahom konzervativne kontrarevolucije koja u dijelovima Zapada bjesni već desetak godina, s kulminacijom u 2016. godini, kad je najprije u lipnju britanski nacionalizam izglasao Brexit, da bi u studenome američki nacionalizam na vlast u Bijelu kuću doveo Trumpa.
BUDENOV POUČAK
S Brexitom i dolaskom Trumpa na vlast u Americi postalo je jasno da su takozvane zapadne vrijednosti nešto potpuno kontingentno, nešto što već sutra može u potpunosti nestati ili se pretvoriti u svoju suprotnost”, konstatirao je spomenuti filozof Buden u intervjuu za sarajevski portal prometej.ba u junu 2017., te je upozorio:
Riječ je o realnoj mogućnosti dekadencije, mogućnosti da zapadna demokracija već sutra može pasti ispod svake razine. Drugim riječima, da ona već sutra može iznevjeriti sve ono što nazivamo njenim temeljnim vrijednostima, slobodu, jednakost, pravnu državu, ljudska prava, toleranciju itd. Što je vrijedilo jučer, ne mora vrijediti sutra. Ušli smo ponovo u razdoblje historijske neizvjesnosti, u samu otvorenost historije kao takve – ustvrdio je Buden.
Kuda će nas odvesti ta “otvorena historija”? Kako će završiti ta “historijska neizvjesnost”, nakon što je američko-japanski politički filozof Francis Fukuyama još prije trideset godina u knjizi “Kraj povijesti i posljednji čovjek” (1992.) proglasio da te neizvjesnosti nikad više neće biti, jer je, eto, padom Berlinskog zida i slomom socijalizma u Evropi došlo do “vječnog trijumfa kapitalizma i liberalne demokracije”?
Jedan od mogućih odgovora još 2015. ponudio je sarajevski novinar i bivši diplomat Zlatko Dizdarević, koji je u rujnu te godine na trećem Festivalu alternative i ljevice u Šibeniku (FALIŠ) upozorio da “idemo u susret fašistoidnom korporativnom imperijalizmu”: Glasoviti Fukuyama je izašao s teorijom da je povijest završena svojim vrhuncem u liberalnoj demokraciji, znači liberalnim kapitalizmom. Evo, ruši se na očigled sviju nas i ta liberalna demokracija i “liberalni kapitalizam”, a po mom dubokom uvjerenju, na planeti se rađa nešto što sam slobodan dosta grubo nazvati novim fašistoidnim imperijalizmom. Korporativni, do fašistoidnosti grubi imperijalizam, zasnovan na osvajačkoj moći korporacija i banaka koje ne poznaju prepreke u ime cilja. Uključujući i ljudske živote – konstatirao je Dizdarević još prije sedam godina, piše Slobodna Dalmacija.