Sedam mjeseci od početka rata u Ukrajini, EU pokušava da stvori novu platformu za veću saradnju sa bližim i daljim susjedima. Sedamnaest šefova država i vlada od Armenije, preko Turske, do balkanskih država, pozvano je u historijski Praški zamak.
Sastanak je probni balon da se vidi u kojoj mjeri nasuprot ruskoj agresiji u Ukrajini može da stvori širi krug prijateljskih država koje su posvećene zajedničkoj sigurnosti i žele da sarađuju s EU po pitanju sankcija i energetike.
Više od porodične fotografije?
Skeptici strahuju da bi najvažniji rezultat ovog izuzetno velikog samita mogla biti porodična fotografija sa 44 državnika.
Ideja potiče od francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, a neki istočni Evropljani brzo su je odbacili, pretpostavljajući da je drugorazredni tok-šou kreiran prvenstveno za zemlje kandidate.
EU “bi trebalo da više ulaže u proces proširenja umjesto da izmišlja nove formate samita”, kritikuje Pjotr Buras iz Evropskog vijeća za vanjske odnose u Varšavi.
Macron je prijedlog iznio u maju u Evropskom parlamentu u Strazburu. Na jedinstvene izazove koje postavlja rat u Ukrajini, potreban je novi odgovor a to je Evropska politička zajednica (EPZ).
Ova organizacija bi demokratskim zemljama dala novi prostor “za političku i sigurnosnu saradnju, saradnju u energetskom sektoru, u transportu, investicijama i slobodi kretanja građana”.
Kao što je to često slučaj s Macronovim maštovitim prijedlozima, Berlin je to u početku primio mlako, strahujući od novih struktura koje treba finansirati. No, njemačka vlada sada podržava tu ideju.
Realnost odnosa s Rusijom, koji će godinama biti urušeni, te stalna vojna prijetnja, ojačali su potrebu za redizajniranjem odnosa EU sa njenim proširenim susjedstvom.
Proces proširenja je bolno spor, pišu Žan Pizani-Feri i Danijela Švarcer iz insituta Žak Delor.
Ali, s jedne strane, EU ne može da mnogo ubrza pristupanje Ukrajine, Moldavije i balkanskih zemalja, a da sama ne izgubi sposobnost funkcionisanja.
S druge strane, Brisel ne bi trebalo da te zemlje tjera da čekaju još deceniju ili više. “EPZ je pokušaj da se prevaziđe ovaj problem.”
Kao i svaka međunarodna organizacija, Evropska politička zajednica je pri rođenju dobila skraćenicu, iako nije sigurno koliko je to političko dijete sposobno da preživi.
Politički eksperti Pizani-Feri i Švarcer moguću korist vide prije svega u odbrambenom i sigurnosnom partnerstvu van okvira EU. I nadaju se: EPZ bi mogla da postane “most ka većoj EU i okvir za trajniju kontinentalnu integraciju”.
Prijatelji, neprijatelji i drugi
Na veliko porodično okupljanje pozvani su prijatelji poput Norveške, Islanda i Švicarske, koji ne pripadaju EU, ali su vezani ugovorima i saradnjom.
Poslije izvjesnog oklijevanja, poziv je prihvatila i bivša članica Velika Britanija. U Junu je Liz Truss, tada državna sekretarka, izjavila da nije zainteresovana za samit.
Sada se čini da je London na opreznom putu približavanja EU. Nova vlada u bilateralnim susretima vidi priliku da otvori put iz dileme Sjeverne Irske.
Također može da se profiliše kao “globalna Britanija”, želi da pojača zajednički “odgovor na Putinov rat u Ukrajini” i da pregovara o snabdijevanju energijom i migracijama, navodi se u saopštenju Downing Streeta.
Oko poziva turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu došlo je do diplomatskih potresa. Naime, učešće na samitu trebalo bi da bude povezano s priznavanjem demokratskih vrijednosti.Ali Erdogan ih godinama gazi, a pristupni pregovori s EU su odavno zamrznuti. Pored toga, on podriva zajednički front protiv Rusije i umjesto toga pokušava da bude posrednik sa nejasnom lojalnošću.
Na kraju je, međutim, pobijedio pragmatizam i nezgodni komšija je pozvan, čak i ako nedavni spor sa Švedskom oko satire o Erdoganu i blokada ulaska Finske i Švedske u NATO ne ukazuju na proevropski zaokret u Ankari.
Raspored sjedenja na zajedničkoj debati u četvrtak, i na radnoj večeri vjerovatno je zadao glavobolje diplomatama zbog ovog i drugih neprijateljstava.
Neprijateljske države poput Armenije i Azerbejdžana ne mogu se staviti jedna pored druge, Izrael i Turska su tek nedavno obnovili svoje diplomatske odnose, a odnosi Ankare sa Grčkom i Kiprom ponovo su na nuli zbog stalnih turskih provokacija na Mediteranu.
Da li će sastanak biti uspješan zavisi od toga u kojoj mjeri lideri slijede svoje nacionalne interese ili pokazuju istinsko interesovanje za bližu saradnju evropske porodice istomišljenika.
Za učesnike poput Ukrajine, Gruzije ili Moldavije, koji pate od agresije ili prijetnji Rusije, nema sumnje: za njih ne može biti dovoljno obnove, finansiranja, investicija, vojne podrške ili saradnje.
Sljedeći samit u Moldaviji
Francuska je prvobitno planirala ovu vrstu porodičnog okupljanja jednom u šest mjeseci.
Do proljeća bi, međutim, Evropska politička zajednica prvo morala da se dogovori o nekoj vrsti organizacije, strukture i finansiranja da bi bila više od ogromnog okruglog stola.
Poznat je taj format kada 44 šefa država i vlada treba da govore samo po tri minuta, ali ne završe ni poslije tri sata.
A mjesto održavanja sljedećeg panevropskog samita je politički signal: Moldavija, mala zemlja koja je u sjenci Rusije, ponudila se da bude domaćin, prenosi DW.