Jedna je od posljednjih aktivnih govornika ladina. Za Bosnainfo prisjetila se detalja iz najmračnijeg razdoblja evropske historije
Merjam Caveson sa tri djevojčice sjedi u kupeu voza koji iz Sarajeva treba krenuti za Mostar. Odjevena je pomodno, ne kao da bježi iz grada, nego kao da će biti primljena u salonu. U propusnicama koje će pokazati kontrolorima su imena drugih žena. Muslimanki. Plaši se. Samo jedna riječ bi mogla odati. Septembar je, sedamnaesti 1941. godine.
“Tada još nije bila jaka kontrola u vozovima, tako da moja mama nije bila u zaru, nego je imala onu kapicu. Gospođe koje su se oblačile evropski imale su samo te kapice, obično je bio neki lijepi ukras gore, i samo je bila vala. Vala se spuštala kad je trebalo i dizala kad nije trebalo. A kasnije nije pomagao ni zar”, sjeća se osamdeset godina kasnije Erna Caveson Debevec.
Kontrole u rodnom mjestu Ante Pavelića
Lokomotiva pušta paru. Zvižduk presjeca žamor na peronu. Voz kreće. Otac Caveson gleda za mašinom koja mu suprugu i kćerke odvodi na sigurno. Ako sigurno još postoji.
Najstrože kontorole bile su u Bradini, rodnom mjestu Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne države Hrvatske, koja je uz pomoć Hitlerovog Reicha pod vodstvom ustaškog režima postojala od 1941. do 1945.
“Bile smo, sjećam se, same u kupeu. Naiđe onaj kondukter, a mama kaže: ’Nemojte govorit ništa. Po govoru će vidjet da mi nismo ti iz propusnica’. Onda bi se ona ukukruzila, spustila valu. Taj kondukter je ušao, provjerio kartu i otišao, a mi se stresemo, al’ šutimo”, priča Erna Debevec.
Marjam Caveson i tri djevojčice stigle su u Mostar.
Mjesec poslije, obitelji se pridružio otac Caveson. Ošišan do glave, praznih džepova, iznemogao, o tom putovanju od Sarajeva do Mostara nikada neće pričati.
“Nikad nismo saznali kako je došao. Bio je ošišan do glave, praznih džepova, ni maramice nije imao. Valjda je nekako uletio u voz. I onda su htjeli da ga uhvate, pa je iskakao iz vagona u vagon. Sve su mu uzeli. Nikad nam nije detaljno ispričao šta je bilo. A bili smo presretni kad smo ga vidjeli”, prisjeća se Erna.
Obitelj se smjestila u kuću crkvenjaka Radovana. Plaćali su najamninu. Erna Debevec kaže da tu kuću kasnije nije mogla naći.
“To je bila moljčava kuća, a zima ’41. na ’42. bila je oštra. I u Mostaru je bilo sve smrznuto. Mi smo valjda plaćali te dvije sobe umoljčane, nikakve, ali išlo se na česmu. Ne mogu da skontam gdje je ta česma, a ni gdje je ta kuća bila. A sjećam se da je ta česma bila iza ćoška, to je sve u ledu bilo. Mostar obično nema takve grozote”, priča Erna.
Biblioklazam u Splitu
Hladnoća je po djevojčice bila kobna, uskoro su obje dobile pljuskavice, pa se obitelj, osim što je spašavala goli život, sada morala boriti i za njihovo zdravlje. Privremeno utočište u Mostaru tada je pronašlo mnogo Jevreja. Najviše žena sa djecom, koje su uspjele umaći sa teritorija koje su bile pod zapovijedništvom Wehrmachta i upravom Trećeg Reicha. U Mostaru je režim bio blaži po Jevreje, jer je civilna vlast pripadala Talijanima.
“Nas su tolerisali samo zbog toga što je civilna vlast bila talijanska, a Ustaše su imali vojnu vlast ili kako se to već zvalo. A puno nas je došlo iz Sarajeva u Mostar. Sa nama u Mostaru je bila i supruga profesora Avrama Pinte. On je bio u vojnom zarobljeništvu, a ona je bila sa nama. Bilo je i još dvoje sa malom djecom, oni su sada u Izraelu”, pojašnjava Erna.
Kao izbjeglice u Mostar su uglavnom dolazile mlade žene sa djecom, a Talijani su se trudili da opravdaju reputaciju zavodnika:
“Da vam kažem za Talijane, koji su oni. To su sve bile mlade žene. Moja mati je 1941. imala 36 godina. Oni bi došli pod prozor da sviraju. Tako je to bilo u Mostaru dok se Ustaše nisu opremili definitivno”, govori Erna kao da žali što talijanska vlast nije bila otpornija.
Obitelj će se u Mostaru zadržati do proljeće, kada NDH preuzima kompletnu vlast. Talijani, ipak, organizuju evakuaciju Jevreja. Obitelj Caveson, sa ostalim jevrejskim izbjeglicama, kreće za anektirani Split.
“Split je bio potpuno anektiran od Talijana. A moramo priznati jednu stvar, a to je da su Talijani ipak bili ljudskiji od ovih zlikovaca. Narod i obični vojnici su nam pomagali, kupovali, donosili… Oni su drugi mentalitet. Njih je natjerao fašizam da idu u vojsku, ali osim onih njihovih tenentea i vrhovnih oficira, oni su bili sasvim drugačiji”, smatra Erna Debevec.
Obitelj je u Splitu bila internirana. Otac se svake sedmice morao javljati u kvesturu. Jevrejskim izbjeglicama ustupljeni su stanovi, Erna kaže da nikad nije saznala kome su pripadali:
“Oni su nama ustupali nekakve stanove, ne znam da li su ti jadni ljudi negdje pobjegli, svagdje je bilo turbulencija…”
Dobivali su i hranu. Na dekagrame. Starijoj kćerki Cavesonovih hrana u dekagramima obilježit će cjelokupan život:
“U Splitu smo bili u tuđim stanovima i dobivali smo nešto što su Dalmatinci zvali deke. To je fasung, snabdijevanje, a bilo je na deke. Dvije-tri deke ovoga, pet deka onoga. Moja sestra, jadnica, bila je u pubertetu i vazda je bila gladna. Ja nisam, bila sam mala. Ona je plakala: ’Ti nećeš da jedeš, daj meni’. A poslije Drugog svjetskog rata se zbog toga odmah razboljela i čitavog života je sa tuberkulozom deverala. I umrla je rano zato što joj je bilo narušeno zdravlje”, priča Erna.
Ni Split jevrejskim izbjeglicama nije pružio utočište. Tamo će Erna vidjeti pogrome i biblioklazam:
“To su te fašističke naredbe. Sjećam se, na onom trgu Ispod ure (splitska Pjaca), sa kojeg ona uska ulica vodi prema bolnici, e u toj uskoj ulici je bila sinagoga, a čini mi se i Jevrejska opština. Sjećam se da je to bilo grozno. U neka doba valjda su ušli u Opštinu i sinagogu, oni su sve knjige izbacili na taj trg Ispod ure, gdje je zvonik, i tu su zapalili sve te knjige. Bili smo upalšeni. Predveče je još tinjalo. Čitav trg je bio u pepelu. Eto to je fašizam. Nije mogao proći bez bar nekih njihovih dejstava”, objašnjava danas Erna.
Jevrejska opština uspjela je organizovati kurseve za djecu na talijanskom, pa su mogli nastaviti obrazovanje:
“Zato mi je ostalo nešto talijanskog. Ono što u malim godinama uđe u glavu, to vam je trajna imovina. I sada imam knjigu ‘Pinnochio’ na talijanskom i nikada mi nije prestala biti draga. Relikvije su to”, uz duboke sentimnte priča Erna.
Crtanje ustaškog U
Jevrejskim izbjeglicama u Splitu nije prijetila opasnost da će izgubiti život ili da će biti odvedeni u logore, ali su bili izbjeglički polugladni. Osim toga, već ih je bilo toliko da se talijanske vlasti nisu mogle starati za njih. Uskoro počinju, porodicu po pordicu, izmještati na otoke. Obitelj Caveson će tako dospjeti u Sumatrin na otoku Braču.
“To je malo mjesto i tu smo bili internirani. U gradnji je bio jedan mali hotel, kod jedne šumice, malo van samog mjesta. Oni su nas skupili u taj hotelčić nedovršeni, ali to je bilo u šumici i pored Sumartina. Tu nas je bilo jedno 80, razne dobi, i starog svijeta, i djece i srednjih godina. Bilo je tu i nekakvih slavlja. Mi imamo maskenbal za Purim (praznik slobode). Organizivao se i taj Purim. Ljudi su pronalazili načine da žive. Mislim da su naše žene kuhale. A nije se smjelo izlazit iz tog hotelčića”, prisjeća se Erna Debevec.
Hotel su mogla napustiti samo djeca. Svakog jutra, kolona sačinjena od djevojčica i dječaka, pod prismotrom naoružanog čuvara, marširala je do škole u Sumartinu.
“Tu imam jedno jako ružno sjećanje. Kad smo morali crtat onaj ustaški znak. Vitice i u sredini ono U. K’o sad se sjećam. A kad su sva djeca morala, morali smo i mi. Eto tu smo išli k’o nekako u školu, nešto su pokušavali da nam učine, a odrasli nisu smjeli izlazit. To je bila prava internacija”, pojašnjava Erna.
Uskoro su jevrejeske izbjeglice razmještene po cijelom otoku. Obitelj Caveson završila je na Nevežištu, na vrhu Brača. I tu su internirani, a redovno ih posjećuje jedan mladi Talijan.
“Tata je svaki dan morao da se prijavljuje. To je bilo grozno. Nekakve čađave kuće. U toj kući je bio samo bronzin. I tu su bile deke. Sjećam se da su mama i tetka napravile kruh od prosa. Jao meni. Znate kakvo je to. Proso kad se samelje, ono je nekakvo oštro. To je kao pijesak ružni. To se osipa i škripi pod zubima. Toga se sjećam. Ali se sjećam da je dolazio jedan Talijančić, mlad momak, svake sedmice je išao u Split, nosio i donosio poštu. Onda bi on došao kod nas, da malo priča i da nas pita šta nam treba, i da nam kupi u Splitu neki lijek ili neku sitnicu. Mi većinom znamo romanske jezike, jer je naš ladino donekle približan talijanskom, tako da su oni mogli i pričati s nama. Sjećam se tog Talijančića, bio je sladak, mlad dečko, i došao bi da sjedi s nama”, priča Erna.
Jevrejske izbjeglice ostale su internirane po otocima sve dok nije završena izgradnja koncentracionog logora Kampor na Rabu. Ova fašistički logora otvoren je u julu 1942. godine, kroz njega je prošlo oko 15.000 zarobljenika, Jevreja, Slovenaca i Hrvata iz Gorskog Kotara. Od gladi i teških uvjeta života umrlo je blizu 4.000 ljudi, uključujući 150 djece mlađe od 15 godina. Od skoro 15.000 zarobljenika 20 posto je izgubilo život.
“To je na vrh Raba, pravi logor, sa žicama, reflektorima. A preko puta, preko ceste, bio je logor u kojem su bili zatvoreni Slovenci. Tamo je groblje, sahranjeno je 4.000 Slovenaca. Oni su pod šatorima valjda bili i gradili ovaj logor u koji će nas zatvorit. To se zove Kampor, to je vrh Raba i tu se valjda slijevaju kiše sa tih brda. To je potapalo te njihove šatore, ljudi su ginuli i od bolesti i od svega i svačega”, priča Erna.
U ovom trenutku naše priče obitelj Caveson se ukrcala na brod. Putuju prema Rabu gdje će biti zatvoreni u koncentracioni logor.
(Nastaviće se…)