Dvadeset dva bombardera 10. Vazdušnog korpusa Luftwaffea, uz pranju 15 lovaca, 6. aprila 1941. godine bombardovali su aerodorom Jugoslovenskog kraljevskog ratnog varduhoplovstva Rajlovac. Bombardovanje rezidencijalnih dijelova Sarajeva odvijalo se 12. i 13. aprila, ponovo u izvedbi 10. Vazdušnog korpusa, koji je posjedovao eskadrilu od 168 aviona. Tama se nadvijala nad gradom, bilo je jasno da ulazak Wehrmachta ništa ne može zaustaviti.
Dok su bombe padale na Bistrik, Bjelave, Hrid, Vratnik… odnoseći živote civila, obitelj Caveson se starom Višegradskom prugom pokušavala domaći Rogatice. Otac Caveson nastojao je skloniti suprugu i dvije kćere kod sestre koja je bila udata u Rogaticu. U vozu je i sedmogodišnja Erna Caveson (danas Debevec), koja april 1941. i dane koji će uslijediti nikada neće zaboraviti:
“Jedna moja tetka bila je udata u Rogaticu za jednog trgovca, Katana, uglednog u čaršiji. Malo se sjećam. Kada je 1941. počelo bombardovanje Sarajeva mi smo prvo pobjegli u Rogaticu. Otac je pokušao da nas skloni, putovali smo vozom, a bilo je željezničko čvorište u mjestu Mesići. Do Mesića smo išli vozom, a kako smo dalje ne sjećam se”, priča Erna Debevec.
Sigurnosti nije bilo ni u Rogatici, naprotiv, postajalo je sve rizičnije, pa sestra bratovu obitelj šalje kod poznanika u selo iznad varoši. Tamo su dolazili ražalovani oficiri vojske Kraljevine Jugoslavije, kao živi dokazi rasula koje je tek počelo:
“Sjećam se kako su preko brda dolazili oficiri koji su se predali. Oni su bili ražalovani, nisu imali činove i vidjelo se da vlada potpuno rasulo. Oni su se valjda predavali i onda bježali. To je bilo u brdu iznad Rogatice”, govori danas Erna Debevec.
Avram Altarac, osnivač tvronice slatkiša Zora
Obitelj se tada vraća u Sarajevo, u porodični stan u Gabelinoj ulici. Ta kuća bila je miraz Merjame Caveson (rođene Altarac), tačnije, bila je miraz koji je trgovac Avram Altarac, osnivač tvornice slatkiša Zora, ostavio kćerima. Obitelj Caveson živjela je na četvrtom spratu u stanu površine 120 kvadratnih metara.
“U toj kući sam se i rodila. Sestra i ja smo se rodile u tom stanu. Ispod nas je bila mamina sestra. Ta je kuća bila miraz od oca kćerima. Čitava kuća je bila naša, pola od tetke, pola od moje mame. Na drugom je bila moja ujna, a u prizemlju policija. To su bili veliki stanovi, od 120 kvadrata. Imali smo velika kupatila. U to doba malo ko je imao kupatilo sa kadom”, prisjeća se Erna Debavec.
Obitelj Altarac bila je dobrostojeća, premda je Avram svoju “slatku proizvodnju” počeo skromno, prodajući slatkiše na čaršiji. Oko vrata je nosio drvenu kutiju u kojoj su bili pregratci sa bombonama, lokomumima i drugim slatkišima. Djedov industrijski uspijeh Erna pripisuje talentu za trgovinu:
“Ništa nam s neba nije došlo. Mislim da je moj nono Altarac bio nepismen. Moju mamu i tetku je vodio u Beč, kada je išao nabavljati sirovine za tvornicu. Mama je znala njemački. Bila je rođena 1904. godine, a tetka 1900. Tetka je bila lijepa žena, moja mama je bila solidna, ali je bila intelektualni tip. Onda bi tetka ugnjavila oca da joj kupuje haljine, a moja mama nije bila previše zainteresovana za te ženske stvari. Ali je uvijek govorila: ‘Ako njoj kupiš haljinu, bogami ćeš i meni’. Smatram da je on bio nepismen, ali za trgovinu i biznis treba talenat. Ne zna to svak. Cavesoni, očevi, totalni su antitalenti za bilo kakav biznis”.
Jakov Caveson, vjerski klač
Otac Caveson bio je privatni činovnik, najprije je namještenje našao u drvnoj industriji, da bi poslije postao knjigovođa u privatnom trgovačkom preduzeću. Porodici je obezbijedio srednji životni standar, premda Erna Debevec smatra da se i za to može zahvaliti činjenici da je majka bila iz bogate porodice.
“Tatini su bili jako siromašni, a mamini su bili bogati. U porodici mog oca bilo je devetero djece. Moj otac je počeo studirati u Trstu i u Beču. Tada se to zvalo Eksportna akademija. To je stipendirala Labenevolencija. Jedna tatina sestra je bila krojačica, druga je bila modistica za šešire, jedan brat je bio vodoinstaleter, drugi je bio krojač. To su bila zanatska zanimanja. Pošto je bila ta sirotinja, nona je prodavla staru odjeću i obuću u Visokom. Ne znam je li ona bila iz Visokog, ne sjećam se tog detalja”, pripovijeda Erna.
Otac nije uspio završiti Eksportnu akademiju, morao se vrati kući i početi raditi, jer je obitelji dodatna zarada bila prijeko potrebna. Ernin djed po ocu, Jakov Caveson, bio je šohet (vjerski klač ili obredni mesar). Da bi hrana bila košer, prema jevrejskim zakonima, klanje životinja obavlja posebna osoba, ovlašetni klač – šohet.
“Ti ljudi nisu prava sveštana lica, ali na neki način jesu. A sjećam se kako su se momčići tada snalazili za džeparac. Da im mama kokoš: “Hajde idi tamo kod Jakova Cavesona da ti zakolje tu kokoš”, i da dva-tri dinara. A oni odu na livadu, zakolju kokoš i ostave sebi dinare. Ja sam tada bila mala, sjećam se da smo subotom išli kod njih u Karpuzovu ulicu. To su moja fina sjećanja. Njihova kuća bila je prava bosanska, sa onim škripavim stepenicama, kaldrma u avliji, čak mislim da je moja nona kuhala na mangalu. Bili su i visoki pragovi. Bila su šilteta, to je bilo pravo alaturka. Iza vrata je bio ibrik. Sestra i ja smo bile male. Glavni ćejf nam je bio taj ibrik. Ona drži, a ja pijem. Onda ja njoj držim. I sad se sjećam okusa kalaja”, priča Erna Debevec.
S Gestapoom u kući
Po povratku u Sarajevo za obitelj Caveson muke tek počinju. Gradski stan od 120 kvadrata sa perzijskim ćilimima i pravim kupatilom dopao se Nijemcima. Uskoro će u njihove prostorije Gestapo useliti svoju kancelariju. Obitelj se spustila na prvi sprat. Sada su živjeli u dimenziji između policije i Gestapoa.
“U dnu te kuće je bio direktan ulaz policije. To je bila jugoslavenska policija. Kod njih se ulazilo uz dvije-tri stepenice, to je bila njihova kancelarija, a imali su i još neke prostorije unutar zgrade. Sjećam se da iz naše kuhinje moglo čuti šta se dolje događa. Galama, jaukanje, policajci su lemali zatvorenike, il’ ko ti ga zna šta je bilo. To je bio dodatni strah. A gore su uselila jedna kancelarija, znate oni što su oko ruke imali veliki hakenkreuz (kukasti križ), a imali su uniforme boje cigle. Gestapo. Eto oni su uselili u naš stan. Možete si mislit kakvi su to strahovi bili. Sretali smo ih na stepeništu, a oni su, toga se dobro sjećam, imali ogromne trake, crvene i na njima onaj hakenkreuz. Možete si mislit čime smo bili orkuženi”, sjeća se Erna Debevec.
U to doba Jevreji u Sarajevu moraju nositi žute trake i bedževe sa slovom Ž. Počela su i odvođenja iz centralnih gradskih ulica. Tokom noći vojnici Wehrmachta i NDH-a jevrejske porodice odvode u zgradu Labenevolencije, gdje je bio sabirni centar. Neki su završavali na sarajevskim stratištima, drugi deportovani u koncentracione logore. Od 12.500 Jevreja, što je tada bila patina stanovništva Sarajeva, okupaciju je preživjelo manje od 2.000.
“Ne samo da su noslili žute trake. Bili su i bedževi, i to metalni, ali oni su valjda pravljeni ručno. Bili su obojeni u žuto, a crnim je bilo napisano Ž. Imali su iglicu, kao broševi. To je nosio i moj tata. Ljudi sa žutim trakama su bili glineni golubovi. Ko god je htio mogao ih je ubiti, zatvoriti, odvesti na prislini rad. Mi smo bili van bilo kojeg zakona”, govori Erna.
Otac svake večeri dolazi sa vijestima koga su sada odveli. Gabelina, koja se tokom NDH-a razdoblja zvala Frankopanska, bila je malo udaljena od centra. Porodice iz te ulice tek su trebale doći na red za likvidaciju. Gospođa Merjam Caveson tada kaže: “Ovo više nema smisla. Sve ćemo ostaviti i spašavat glavu.”
“Moja mati je bila vrlo pametna žena. Bila je mala – mali ptič, veliki krič. Mi strepimo. Iznad nas Gestapo. Ispod policija. A kako je ta ulica malo izvan centra, oni još nisu krenuli tuda. A ljudi su tada govorili: ‘Što da mi ostavljamo sve? Nikome ništa nismo uradili’. Zbog takvog rezona je 90 posto jevrejskog življa stradalo”, napominje Erna Debevec.
Postoji čovjek koji pravi lažne propusnice. Ukoliko imate novca da ih platite. Cavesoni su dobili tri.
“To se debelo plaćalo. Moj je otac naručio jednu takvu propusnicu na muslimanska imena za mamu, sestru i mene. A sa nama je pošla i tetkina kćerka. Ja sam imala 7, sestra 12, a rodica 14 godina. Prva sklanjanja su bila u Mostar. Tamo se išlo vozom. Ponijeli smo dvije torbice. Sjećam se da sam plakala da mi ponesu lutku. I ponijela se. To je bila dječija relikvija”, kaže Erna.
Voz iz Sarajeva krenuo je prema Mostaru.
(Nastaviće se…)