Region

Egzodus Srba na truli evropski Zapad

U kolonama dugim i po deset kilometara proteklih se dana čekalo u prosjeku od šest do osam sati na prelazak granice Batrovci-Bajakovo (prema Hrvatskoj) kao i na Horgošu (prema Mađarskoj).

FOTO: GPM
FOTO: GPM

Izlazilo se u pet saobraćajnih traka iz svojih starih zavičaja, a komentari kako je za preduga zadržavanja na granici kriv jedino ulazak Hrvatske u Schengensku zonu, naprosto ne stoje.

Te hiljade i hiljade Srba, tačan broj se ne zna, nakon novogodišnjih i božićnih praznika provedenih u Srbiji pretvorile su se u neviđeni gastarbajterski konvoj koji je mnogo više od uobičajene praznične gužve vrlo rječito govorio na koju stranu se Srbija iseljava. Na truli evropski Zapad, kako ga nazivaju političke nomenklature Beograda. One iste koja se pravi da ne vidi ovakav egzodus, nego okreće glavu i glavni grad Srbije upoređuju sa Casablankom kao stjecištem nikad većeg broja špijuna i stranih agenata. I to ne računajući špijune iz Ruske Federacije, kojih je najviše, valjda zbog njihove odlične saradnje sa domaćim tajnim službama.

Prava slika Srbije

Otkako je od 1. januara Evropska unija u svom punom kapacitetu izbila na granice Srbije, Bosne Hercegovine i Crne Gore, mnogo se toga promijenilo, a evidentan saobraćajni i carinski haos ponajmanje je oslikavao saobraćajne i carinske nedaće, a mnogo više sasvim realnu političku sliku o stremljenjima građana koji su odavno izabrali put u zapadnu Evropu ili se tek spremaju za emigraciju.

Zato i nije u pravu ona Beograđanka koja tvrdi kako “svi veličaju tu retardiranu Rusiju, a sad stvaraju gužve na hrvatskoj granici jer idu u Njemačku i ostale države EU” i zaključuje kako je to “za plakati od smeha”.

U nedostatku dubljih socioloških i psiholoških analiza koje bi tragale za uzrocima ponašanja koje kao jednu od posljedica ima upravo viđen kolaps na evropskim granicama koji je “za plakati od smijeha”, svakako se mora krenuti od tog kontradiktornog pitanja kako je moguće da se veliča ta “retardirana Rusija” i istovremeno stvaraju neopisive gužve na jugoistočnim granicama zapadne Evrope. Ili kako je moguće zdravorazumski objasniti poteze nekih političara koji odlikuju ruskog predsjednika ladimira Vladimiroviča u trenutku dok svoje nabliže zapadne susjede bjesomučno granatira brišući sa lica zemlje čitava naselja i gradove. Odatle pa do zaključka da postoje hiljade onih koji ne slijede medijskom indoktrinacijom nametnute im politike tzv. nacionalnih vođa, nije daleko, pogotovo kada se i na osnovu površnih istraživanja zna da ekonomski razlozi za odlazak u emigraciju više nisu predominantni već mnoge porodice odlaze u potrazi za onim što najčešće nazivamo normalnim društvima u kojima je moguć miran i stabilan porodični život daleko od svake, a naročito dnevne politike.

Hrvati “glume bogove”

Postpraznične slike sa zapadnopevropskih granica, očekivano, niko od srpskih zvaničnika nije komentirao, a kamoli da je saopšteno koliko građana je za nekoliko dana prešlo granicu. Sami građani, bilo da su u Evropsku uniju ušli preko Hrvatske (sa kojom Srbija baš i nema dobre susjedske odnose) ili preko Mađarske (sa kojom Srbija ima nikad bolje odnose), imaju podijeljene utiske.

Dok jedni ljutito prozivaju hrvatske pogranične službe koje se zasad strogo drže instrukcija koje su dobile iz Brisela, drugi ih opravdavaju zbog toga što “glume bogove” jer su zajedno sa svojim političarima “na vrijeme napravili prave izbore”, uključujući i prihvatanje zajedničke monetarne politike i kontrolu evropskih granica.

Jedan od rijetkih koji se oglasio zbog neprofesionalnog rada mađarskih pograničnih službi na mađarsko-srpskoj granici bio je Ištvan Pastor koji pored srpskog ima i mađarski pasoš kao i većina vojvođanskih Mađara.

“Mi koji često putujemo znamo kako izgleda kad nas tretiraju kao bića nižeg reda i kad se stvaraju ogromne gužve. O mađarskoj policiji bi se moglo takođe reći mnogo negativnog”, rekao je predsednik Skupštine Vojvodine.

Srpkinje “pobiju” više djece nego Mussolini, Hitler i Tito

Kao što je službeni Beograd vrlo svjesno okrenuo glavu od postbožićnih gužvi na evropskim granicama koje su bolje od bilo kakvih drugih argumenata pokazale na koju stranu odlaze državljani Srbije, po jedan grad veličine od 50.000 do 60.000 stanovnika godišnje, tako je i statistički podatak da je u posljednjoj deceniji Srbija ostala bez pola miliona stanovnika protumačen na jedan uglavnom pogrešan način.

Vlast u toj velikoj skupini od oko pola miliona ljudi nije ni htjela ni smjela vidjeti niti jednog iseljenika, nego je krivicu pronašla isključivo u padu nataliteta što je samo djelimično tačno.

Naravno da bi u suprotnom vlast obesmislila sve svoje političke i statističke “uspjehe” pogotovo onu brojku od 107 koju je još prije pet godina spomenuo Aleksandar Vučić kao dokaz “da nas je za toliko svakog dana manje” jer je to razlika između onih koji se rađaju i onih koji umiru. Rezultat je po Vučiću u korist umrlih.

Zbog toga je u popularizaciju rađanja upregnuta i Crkva, opet na jedan sasvim pogrešan način. Iz vrha Crkve je ustvrđeno kako su “naše majke postale čedomorke”. Tada je blaženopočivši vladika Amfilohije, kome Crnogorci upravo najavljuju podizanje spomenika, ocijenio da “Srpkinje u svojim utrobama pobiju za jednu godinu više djece nego što su pobili [Benito] Mussolini i [Adolf] Hitler, [Josip] Broz [Tito], i svi koji su ovdje na Kosovu”.

Pošto to nije bilo dovoljno, kampanju je nastavio i sam tadašnji poglavar SPC-a Irinej koji je izjavio kako su “Srpkinje dužne da rađaju djecu” i da im je to “uz ćutanje jedini posao”.

S obzirom da su takve uvrjedljive i prijeteće poruke s pravom doživjele odijum na papiru potpuno ravnopravnog ženskog pola, pokušaji uvođenja zabrane abortusa su brzo propali, a država će sve do danas nastaviti popularizaciju rađanja primjerenijim metodama koje se primjenjuju u mnogim zemljama zapadnog svijeta koje takođe pokušavaju riješiti nevolje koje imaju zbog pada nataliteta.

Besmislene i kontraproduktivne poruke kako su Srpkinje krive i za gubitak Kosova i za tiho odumiranje nacije ubrzo su napuštene i zamijenjene finansijskim i drugim podsticajima rađanja.

Rijeka bez povratka

Kada bi vlasti u Srbiji pažljivije istražile fenomen iseljavanja svojih građana i čitavih porodica na Zapad, za šta su im idealan povod nezapamćene postbožićne gužve na graničnim rampama prema Evropskoj uniji, mogle bi dosegnuti i do uzroka sve masovnijih odlazaka ne u Rusiju (i Kinu), čije autokratije užasno podsjećaju na onu u Srbiji, nego upravo suprotno. Mnogima je dosadilo sve manje uvjerljivo prozapadno opredjeljenje vrha države, pa se u skladu sa poznatom izrekom o brijegu i Muhamedu odlučuju sami zaputiti na brijeg u potrazi za boljim životom.

Na tom putu krije se mnogo neizvjesnosti i zamki, brzaka i virova i nikako ne znači da će svi koji se odluče na takvu avanturu brzo i lako naći sreću i mir, ali je sigurno da ljudi ne bježe od boljeg ka gorem nego upravo suprotno. Ili, tačnije rečeno, da se za svoju sreću izbore sami.

Davno je to primijetio Otto Preminger, autor filma “Rijeka bez povratka” u kojem rijeka simbolizira život sam. Bježeći na splavu niz rijeku iz jednog gradića na američkom Divljem zapadu glavni junaci koje igraju, sjetiće se stariji čitatelji, Marilyn Monroe i Robert Mitchum, prolaze brojna iskušenja koje pred njih postavlja rijeka bez povratka odnosno život koji neumitno teče baš kao rijeka. Ta se filmska metafora u potpunosti može primijeniti na Srbiju, ali i sve balkanske i ne samo balkanske narode i države.

Šta će pošten Srbin u Hrvatskoj

Izgovor da se emigracije ne zaustavljaju ni iz Slovenije i Hrvatske koje su u potpunosti postale dio Evropske unije, ipak je samo izgovor. Jer ove dvije zemlje imaju zajedničku spoljnu, sigurnosnu, monetarnu politiku i još mnogo toga zajedničkog.

Ko ne vjeruje, neka uporedi kako se, naprimjer, od 1. januara prelazi granica između te dvije zemlje i kako se iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore prelazi u Hrvatsku. Rečeno jezikom nekadašnjih TV nadrealista, razlika je “drastićna”.

Ali, šta će pošten Srbin u Hrvatskoj, i danas će kao kontrapitanje postaviti svaki drugi visokopozicionirani član vladajuće naprednjačke koalicije. Taj će se državni funkcioner pozvati na vrlo upitna istraživanja (naravno naručena) kako 80 odsto Srba podržava Rusiju u razaranju Ukrajine.

Pri tom će zanemariti i činjenicu vidljivu golim okom da je za nekoliko mjeseci više od 100.000 hiljada Rusa rijekom bez povratka stiglo u Srbiju. Ne zbog ljubavi prema Srbiji nego sa željom, kad zbog sankcija već ne mogu na Zapad, onda da barem budu komšije tom istom Zapadu.

(Autor: Goran Mišić/Al Jazeera Balkans)

Prihvati notifikacije