Sve do tog meča i kasnije analize Joška Jeličiča, HRT-ovog „pundita“, ili u prijevodu stručnog konsultanta, mišljahu da je taktički najgora neka bitna utakmica, koju je iko ikada odigrao, ona između BiH i Nigerije sa Svjetskog prvenstva 2014.
Pobjesnit će sada prosječni patriota i reći „ali, da je bio VAR tada mi bi igrali u osmini finala“.
Petsto VAR-ova ne bi promijenilo tu činjenicu – dakle, o činjenici se radi, a ne o subjektivnom mišljenju – da vjerovatno niko nikada nije odigrao taktički „neuredniju“ utakmicu.
Tada je, kao Rade u Srbiji, u BiH srdžbu među ljubiteljima Safeta Sušića, a nema baš puno ljudi koji nisu ljubitelji Papeta, izazvao Emir Hadžihafizbegović. On je, drčan sam po sebi, izjavio kako bi „Ivica Osim Skypom bolje vodio ovu reprezentaciju i vjerovatno prošao u knockout fazu“.
Na Radeta Bogdanovića u ponedjeljak se gledalo maltene kao na đavola koji se odvažio bogohuliti i na stub srama postaviti Nepogrešivog, čovjeka koji šta god uradi ne smije mu se prigovoriti jer je jednostavno on – Piksi.
Ne bi me previše ponukalo da pišem ikakav tekst o Radetu Bogdanoviću – on je ovdje ipak glavna uloga, ili sebep što bi rekli stariji stanovnici Sarajeva, iako naslov to ne govori – a posebno o selektoru Srbije o kojem pouzdano znam jedino da je toliko dobro igrao lopte da postane jedna od pet Zvezdinih zvezdi i da je u Italiji 90. protiv Španije napravio potez poslije kojeg ništa nije morao, a ipak bi ga se smatralo besmrtnim.
Motiv je bio komentar Joška Jeličića u ponedjeljak u emisiji HRT-a, a onda možda i još veći, komentar na Facebooku Zlatka Miletića, delegata u Domu naroda BiH.
Miletić je prije svega klasični Sarajlija, iz najgradskije sarajevske opštine, o sebi pri sebi mangup koji je uvijek razmišlja logično. Širokogrudan je, otvoren i pošten bez kalkulacija. Ako ćete baš u kost, rijedak političar koji ne liči na klasičnog političara pa mu zbog toga odlučih dati glas na cirkusu od prethodnih izbora.
Elem, Jeličić je bukvalno nacrtao i pokazao zašto nikada u životu nije gledao „taktički neuredniju utakmicu“. Zbog takve jedinu krivicu treba da snosi selektor. Također, na grafici-crtežu kojeg je Joško izdvojio, vidiš da je zadnjih pola sata, kod rezultata 3:1 za Srbiju, utakmica počela da liči na „termin rekreativaca“, ali ne na početak termina već na zadnjih desetak minuta gdje polovine ekipa stoje ispred svoga, a druge polovine ispred protivničkog, dok u sredini nigdje nikoga… čekaju da se završi, pa da idu na pivu.
I onda. kad si neutralan i ne razmišljaš razumom svjetine nije ti teško nazvati stvari pravim imenom. Vidio sam to i to i zaključio to i to. I ne zanima me šta je bilo prije.
Miletić, međutim, ne da na Piksija. Za njega je Piksi oličenje svega što je valjalo u nekom davnom vremenu, vjerovatno najveće fudbalsko ime s ovih prostora, uz Papeta naravno, i trener koji je preporodio reprezntaciju Srbije i odveo je na Mundijal. Baš sve isto kao i Pape. I zato smatra da je neukusno reći kako je Piksi kriv zbog 3:3 s neuporedivo slabijim Kamerunom.
Kao, ne valja to. Unijet će, tobože, nemir…
Tu dolazimo do poente svega prethodno napisanog, a tiče se općeg mjesta, „populus vulgarisa“ posebno izraženog u posttitiostičkim društvima, gdje je nedopušteno kritizirati autoritet iz razloga njegove samorazumljivosti.
Kako te nije stid na Piksija tako pričati!? Smatra se činom nepoštovanja i drskosti reći da je mlijeko bijelo kada ti se razdani i pokaže da ono stvarno jeste bijelo. Bar u tom trenutku.
A niko, ni Rade Bogdanović, ni Emir Hadžihafizbegović onomad, posebno ne Joško Jeličić nije kritikovao nekog selektora zbog njega kao takvog, već pokazao na očigledan propust u datoj utakmici, jal protiv Nigerije, jal s Kamerunom.
Zatvarati oči nad onim što je očigledno i ne nazivati stvari pravim imenom mnogo više stvara štete, od slijepog vjerovanja u Nepogrešivog i „bogohuljenja“ prema istome.
Nažalost, ljudi općemjestaši tek kasnije spoznaju stvari onakvima kakve rijetka manjina ima „drskosti“ vidjeti na vrijeme. Bez da dovodi u pitanje ičije prethodne zasluge za bilo šta.
I na kraju krajeva, šta je problem reći “jeste, pogriješio sam”. Zar to ne čini veličinu još većom?