Kolumne

Dragan Stojković Pape

Rijetko viđene kontoroverze izazvao je sarajevski mangup ili kako ga na srpskom Telegrafu procijeniše „Sarajlija iz mira“ Rade Bogdanović nakon utakmice drugog kola grupne faze Svjetskog prvenstva između Srbije i Kameruna.

FOTO: AMER ČULIĆ / RINGIER
FOTO: AMER ČULIĆ / RINGIER

Sve do tog meča i kasnije analize Joška Jeličiča, HRT-ovog „pundita“, ili u prijevodu stručnog konsultanta, mišljahu da je taktički najgora neka bitna utakmica, koju je iko ikada odigrao, ona između BiH i Nigerije sa Svjetskog prvenstva 2014.

Pobjesnit će sada prosječni patriota i reći „ali, da je bio VAR tada mi bi igrali u osmini finala“.

Petsto VAR-ova ne bi promijenilo tu činjenicu – dakle, o činjenici se radi, a ne o subjektivnom mišljenju – da vjerovatno niko nikada nije odigrao taktički „neuredniju“ utakmicu.

Tada je, kao Rade u Srbiji, u BiH srdžbu među ljubiteljima Safeta Sušića, a nema baš puno ljudi koji nisu ljubitelji Papeta, izazvao Emir Hadžihafizbegović. On je, drčan sam po sebi, izjavio kako bi „Ivica Osim Skypom bolje vodio ovu reprezentaciju i vjerovatno prošao u knockout fazu“.

Na Radeta Bogdanovića u ponedjeljak se gledalo maltene kao na đavola koji se odvažio bogohuliti i na stub srama postaviti Nepogrešivog, čovjeka koji šta god uradi ne smije mu se prigovoriti jer je jednostavno on – Piksi.

Ne bi me previše ponukalo da pišem ikakav tekst o Radetu Bogdanoviću – on je ovdje ipak glavna uloga, ili sebep što bi rekli stariji stanovnici Sarajeva, iako naslov to ne govori – a posebno o selektoru Srbije o kojem pouzdano znam jedino da je toliko dobro igrao lopte da postane jedna od pet Zvezdinih zvezdi i da je u Italiji 90. protiv Španije napravio potez poslije kojeg ništa nije morao, a ipak bi ga se smatralo besmrtnim.   

Motiv je bio komentar Joška Jeličića u ponedjeljak u emisiji HRT-a, a onda možda i još veći, komentar na Facebooku Zlatka Miletića, delegata u Domu naroda BiH.

Miletić  je prije svega klasični Sarajlija, iz najgradskije sarajevske opštine, o sebi pri sebi mangup koji je uvijek razmišlja logično. Širokogrudan je, otvoren i pošten bez kalkulacija. Ako ćete baš u kost, rijedak političar koji ne liči na klasičnog političara pa mu zbog toga odlučih dati glas na cirkusu od prethodnih izbora.

Elem, Jeličić je bukvalno nacrtao i pokazao zašto nikada u životu nije gledao „taktički neuredniju utakmicu“. Zbog takve jedinu krivicu treba da snosi selektor. Također, na grafici-crtežu kojeg je Joško izdvojio, vidiš da je zadnjih pola sata, kod rezultata 3:1 za Srbiju, utakmica počela da liči na „termin rekreativaca“, ali ne na početak termina već na zadnjih desetak minuta gdje polovine ekipa stoje ispred svoga, a druge polovine ispred protivničkog, dok u sredini nigdje nikoga… čekaju da se završi, pa da idu na pivu.

I onda. kad si neutralan i ne razmišljaš razumom svjetine nije ti teško nazvati stvari pravim imenom. Vidio sam to i to i zaključio to i to. I ne zanima me šta je bilo prije.

Miletić, međutim, ne da na Piksija. Za njega je Piksi oličenje svega što je valjalo u nekom davnom vremenu, vjerovatno najveće fudbalsko ime s ovih prostora, uz Papeta naravno, i trener koji je preporodio reprezntaciju Srbije i odveo je na Mundijal. Baš sve isto kao i Pape. I zato smatra da je neukusno reći kako je Piksi kriv zbog 3:3 s neuporedivo slabijim Kamerunom.

Kao, ne valja to. Unijet će, tobože, nemir…

Tu dolazimo do poente svega prethodno napisanog, a tiče se općeg mjesta, „populus vulgarisa“ posebno izraženog u posttitiostičkim društvima, gdje je nedopušteno kritizirati autoritet iz razloga njegove samorazumljivosti.

Kako te nije stid na Piksija tako pričati!? Smatra se činom nepoštovanja i drskosti reći da je mlijeko bijelo kada ti se razdani i pokaže da ono stvarno jeste bijelo. Bar u tom trenutku.

A niko, ni Rade Bogdanović, ni Emir Hadžihafizbegović onomad, posebno ne Joško Jeličić nije kritikovao nekog selektora zbog njega kao takvog, već pokazao na očigledan propust u datoj utakmici, jal protiv Nigerije, jal s Kamerunom.

Zatvarati oči nad onim što je očigledno i ne nazivati stvari pravim imenom mnogo više stvara štete, od slijepog vjerovanja u Nepogrešivog i „bogohuljenja“ prema istome.

Nažalost, ljudi općemjestaši tek kasnije spoznaju stvari onakvima kakve rijetka manjina ima „drskosti“ vidjeti na vrijeme. Bez da dovodi u pitanje ičije prethodne zasluge za bilo šta.

I na kraju krajeva, šta je problem reći “jeste, pogriješio sam”. Zar to ne čini veličinu još većom?

Prihvati notifikacije