U okviru emisije „Balkanskom ulicom” koja se emituje na televiziji „Blic” istakao je kako sa sinovima gleda da bude prijatelj i da sve probleme koje imaju rješavaju razgovorom.
Između ostalog, govorio o početku opsade rodnog Sarajeva te naveo razlog zbog kojeg je odlučio ostati.
“Mnogi su izašli na početku, a poslije se nije moglo izaći iz Sarajeva. Htio sam jednom u junu. To je bio početak, moglo se još. Imao sam 200 – 300 maraka, obukao petero gaća, ostavio 200, a uzeo stoju, jer kontao sam vazda da se neće desiti. Onda sam mislio da će to biti malo nešto i ćao. Kada sam kretao, otišao sam da kupim hljeb, vratio se, zatekao nju, ona plače. Dobro da sam ostao, ne bih je našao živu”, ispričao je.
Vjeruje da ona ne bi preživjela rat jer ona živi na devetom spratu te joj je bilo naročito teško nositi drva i vodu.
“Ja sam svako jutro nosio po 150 litara vode u kanisterima, gore – dole… Neki dan sam vidio neku raju iz Sarajeva i spucao me neki flashback, šta ja znam. Nikome se ne ponovilo, ne dao Bog nikome. Stvarno, to je period od četiri godine. Prvi put sam iz Sarajeva izašao s Kamernim teatrom. Imali smo turneju po Hrvatskoj, 45 dana. Ja kao pušten sa lanca, gorim, zviždim”, kazao je.
Dodao je da je Sarajevo koje on pamti institucija i da je za njegov posao dobro biti Sarajlija zato što ovdje nema zvijezda.
“Ili si raja ili si papak, to je dobro. Ja gledam sad po Beogradu nešto su bitni. Zvijezda. Kakva, jarane, zvijezda? Ateriraj, neka te malo. Budi na zemlji. Nema potrebe. Fino, ćao-ćao, lagano. Nemoj mi, majke ti, nekih teških tema, pogleda, repetiranih obrva… Odrastao sam s mamom. Kada sam imao 12-13 godina, rano je tata preminuo, tako da sam sa majkom odrastao. Mama me i osamostalila. Stari mi je iz Beograda, mati mi je iz Sarajeva, tako da sam ja tu negdje. Stalno sam bio na te dvije destinacije i prije rata”, naveo je.