Proglašavanje “djelomične” mobilizacije te najave pripajanja dijelova ukrajinskog teritorija, zamaskiranog u nelegalni ratni referendum (Rusi su čak morali dio stanovništva silom tjerati na birališta), i u zemljama koja bi Moskva rado nazvala “saveznicima” ili partnerima i koje joj nisu uvele sankcije, poput Kine, Turske, Indije i bivših sovjetskih republika Srednje Azije, proglašeni su “slabošću”. Neke od njih su otvoreno rekle da neće priznati rezultate referenduma, a pogotovo nelegalno pripajanje Donbasa, Hersona i Zaporižje Rusiji.
Tako Rusija ostaje sve usamljenija i izoliranija. Čak je i Rusiji posve podložna zemlja poput Srbije, jedine države u Evropi koja je praktički podržala rusku agresiju na Ukrajinu, odbila priznati najavljeno pripajanje (objašnjenje je “Srbija to ne može učiniti”), a i iz Minska su uvijeno i nedorečeno rekli da će po tom pitanju “postupiti u skladu s interesima Bjelorusije”.
Kazahstan, država koja je dio ruskog vojnog pakta ODKB i ekonomske integracije Euroazijska unija, već je najavio da neće prihvatiti aneksiju tih područja. Sjetimo se da je proljetos predsjednik Kasim-Žomart Tokajev Putinu “u lice” rekao da neće priznati nezavisnost paradržavnih tvorevina Doneck i Luhansk, što je tada protumačeno kao “izravna pljuska Putinu” iz države koja se smatra “ruskim dvorištem”. U Astani su objavili da je, otkad je Putin proglasio mobilizaciju, u tu zemlju došlo oko 100 hiljada Rusa te da žele o tome razgovarati s Moskvom. Doduše, moskovski Komersant javlja da je ministra unutrašnjih poslova Kazahstana Marat Ahmetžanov rekao kako će se ” isporučivati” svi oni ruski građani za koje Rusija izda nalog za izručenjem zbog izbjegavanja mobilizacije.
U ostalim srednjoazijskim državama, u prvom redu Uzbekistanu i Kirgistanu odakle u Rusiji radi velik broj gastarbajtera, izražavaju bojazan da bi se njihove građane koji imaju dvojno državljanstvo, ali i ne samo njih, moglo mobilizirati i poslati u rat. Na tamošnjim portalima pojavile su se vijesti da je određeni broj Uzbeka i drugih državljana srednjoazijskih zemalja već mobiliziran.
Neugodno iznenađenje iz Ankare
Iz Kirgistana su čak pozvali svoje građane da se vrate u zemlju dok rat ne prođe, a upozorili su i mnoge da bi mogli izgubiti kirgistansko državljanstvo ako odu u rat kao pripadnici ruske vojske. Uzbekistanski politolog Kamolidin Rabimov izjavio je za rusku redakciju BBC-ja “da život gastarbajtera za Rusiju ništa ne znači” te da su oni za njih samo “topovsko meso”. Tadžikistan je dopustio da Kina na njegovu teritoriju sagradi prvu inozemnu pravu vojnu bazu, iako pod eufemističkim nazivom “humanitarna”, na Vahanskom usjeku nedaleko od afganistanske granice.
No, najodlučnije je istupila Turska čiji je ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu rezolutno poručio da neće priznati pripajanje ukrajinskog teritorija Rusiji, naglasivši da to nisu učinili ni kada je u pitanju bio Krim. Osim toga, u Ankari su vrlo nezadovoljni što su na Krimu mobilizirani mnogi pripadnici zajednice krimskih Tatara, nad kojima Turska ima “pokroviteljstvo”, a tamo živi i njihova brojna i politički utjecajna dijaspora (ima ih više nego na Krimu).
U Turskoj se pribojavaju “novog ruskog emigrantskog vala” te podsjećaju na bijeg nakon Oktobarske revolucije i građanskog rata kada je baš preko Turske bježalo najviše Rusa. Prema nekim podacima, u tu je zemlju u posljednjih desetak dana stiglo više desetaka hiljada Rusa. “Turska ne može biti utočište emigranata. Gdje god je rat, svi bježe u Tursku, i iz Afganistana, i iz Sirije, a sada iz Rusije. Dosta bi bilo”, pišu diskutanti na turskoj društvenoj mreži Ekşi Sözlük.
Nož u leđa iz Kine
I Kina, na koju se u Moskvi pozivaju kao na najpouzdanijeg partnera u “stvaranju novog svjetskog poretka”, bila je suzdržana oko proglašenja mobilizacije, ali i pripajanja ukrajinskih područja. Nedavno je komentator CCTV-ja izjavio kako se može protumačiti da je mobilizacija priznanje “velikih gubitaka Rusa na bojnom polju” te se citiraju ukrajinski izvori.
Istodobno su mnogi kineski mediji, iako nisu jasno izrazili stav Pekinga o pripajanju Donbasa, ipak rekli “da praktički nitko neće priznati rezultate referenduma”. Komentator državnog izdanja The Paper, piše pak ruska redakcija BBC-ja, mobilizaciju naziva “velikim rizikom za Rusiju” jer je “rusko društvo reagiralo odbacivanjem”, pa čak navode da “ovaj rat za Ruse postaje sve skuplji”. Ovdje treba napomenuti da Vladimir Putin na nedavnom summitu Šangajske skupine u uzbekistanskom Samarkandu nije uspio nagovoriti kineskog lidera Xi Jinpinga da potpiše ugovor o gradnji plinovoda Snaga Sibira 2 (Snaga Sibira 1 funkcionira), čime su u Kremlju mislili kompenzirati gubitke prodaje plina Evropi. Kina jest, ove godine, kupila dvostruko više nafte i plina od Rusije, ali po nižoj cijeni nego za dosadašnju “polovičnu” količinu!
Totalna izolacija
Ni Indija nije reagirala onako kako je očekivao Kremlj. Iako je Indija najveći kupac ruskog oružja, premijer Narendra Modi nedavno je ukorio Putina rekavši da “sada nije vrijeme za rat” te da sve treba rješavati “demokratski, dijalogom i pregovorima”. Na jednoj od vodećih indijskih postaja Republic TV Putin je optužen za “eskalaciju sukoba u Ukrajini” te da su prijetnje nuklearnim oružjem “zabrinjavajuće i nepotrebne”. Kako prenose čak i neki ruski mediji, ali i ruski BBC, indijski komentatori smatraju da pozicija Rusije postaje sve teža jer sankcije počinju djelovati. I na kraju Iran, koji se suočava s najvećim prosvjedima u posljednjih desetak godina, objavio je da je “protiv rata” te da treba obustaviti “opskrbu oružja i Rusiji i Ukrajini”. Iranski ministar vanjskih poslova Husein Amir Abdollahian izjavio je da “Teheran ne podržava niti jednu zaraćenu stranu u Ukrajini”.
Rusija se, dakle, sve više suočava s izolacijom na međunarodnom planu, čak i među državama s kojima želi “voditi bitku protiv dominacije Zapada”, ali one očito smatraju da Rusija više nema ni snage, ni mogućnosti biti predvodnik, pa ni partner u tome.