Nakon što je produžen mandata EUFOR-a odnosno misije Althea u BiH, Milanović je ponovio kako će insistirati da dijelom međunarodnih snaga u BiH, čija je misija očuvati mir, budu i vojnici Republike Srpske.
Stručnjak za sigurnost Nedžad Ahatović u komentaru za BUKA magazin kaže da je Dejtonski mirovni sporazum jasan.
“Aneks 1A, član 3, stav 2. Sve je vrlo jasno napisano. Sve vojne jedinice ratne, policijske, paravojne, vojne, koje su bile učesnice rata u Bosni i Hercegovini moraju se povući s teritorije R BiH i to ako se prekrši, pošto su hrvatske snage učestvovale u ratu u BiH kao i snage vojske Jugoslavije, svejedno da li Srbije kao pravne nasljednice ili Hrvatske kao samostalne članice EU i NATO-a, da uđu ti vojnici u BiH, to bi bilo kršenje tog člana. Ako Hrvatska želi da mijenja Dejtonski mirovni sporazum ili da povuče, suspenduje svoj potpis, onda bi po Bečkoj konvenciji i međunarodnim sporazumima trebalo o tome obavijestiti sve druge zemlje koje su potpisnice, to su Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina”, rekao je Ahatović.
Hrvatska bi takvim ponašanjem, dodaje Ahatović, dovela u pitanje Republiku Srpsku i kompletno unutrašnje ustrojstvo BiH.
“Ne možete selektivno poštivati odredbe Sporazuma koji ste potpisali. To ne postoji nigdje u pravnoj praksi. Znači, ako žele da promijene Dejtonski mirovni sporazum ili da suspenduju, povuku svoj potpis mogu, postoje pravila, ali da se ide na silu, da se ucjenjuje NATO. To je politički izbor Zagreba, ako misle da nešto mogu napraviti nije ni to sporno, to je politički legitimno. Uvijek je osporavanje nečega politički legitimno dok god ne zadire u prava i slobodu drugog”, kaže Ahatović referirajući se na Milanovićevu izjavu da bi negativan stav NATO-a razbio jedinstvo najjačeg vojnog saveza na svijetu.
Dodaje da je Dejtonski mirovni sporazum kristalno jasan: sve snage koje su do 1995. učestvovale u ratnim dejstvima u BiH imaju 30. dana da se povuku, a u članu 2 se jasno kaže koje su to snage: vojne snage susjednih zemalja, paravojne, vojne, policijske, dobrovoljačke. Sve. I treba to povlačenje treba da nadzire EUFOR odnosno tadašnji IFOR.
A u prevodu sporazuma pomenuti član kaže: “Osobito, sve će se strane snage, uključujući pojedine savjetnike, borce za slobodu, instruktore, dragovoljce i osoblje iz susjednih i drugih država, povući s teritorija Bosne i Hercegovine sukladno Članku 3., stavak (1).”
Na naše pitanje da li je poimanje ovog člana drugačije ako se uzme u obzir da hrvatski vojnici ne bi bili tu u ime Hrvatske već međunarodnih mirovnih snaga Ahatović kaže da se Hrvatska ne može odreći potpisanog zarad ispunjena političke agende, te da NATO ne može kršiti Dejtonski mirovni sporazum.
“Ne vidim kako mogu formalno pravno to da izvedu, da li je to moguće, ako će međunarodna zajednica da krši dejtonski Mirovni sporazum odna nema pravo nikome da prigovara za kršenje međunarodnog ugovora. Zna se kako se to implementira. Po kom će te onda osnovu zabraniti Srbiji da uđe u Republiku Srpsku, kako ćete reći Srbiji ne možete Vi, ali može Hrvatska. Zato što je članica NATO-a? Mislim, dječije, infantilno ponašanje Milanovića će dovesti do toga da Hrvatska bude izolovana ili da počne biti ismijavana. Niko Milanoviću nije kriv što je Hrvatska učestvovala u ratu u BiH. Kršenje međunarodnih obaveza i kršenje međunarodnih sporazuma povlači sa sobom ozbiljne konsekvence. Druga stvar, ako se raspakuje Dejton onda je sve upitno, pa i Rpeublika Srpska. Mislim da je to vrlo opasan, dvosmjeran put. Nek Milanović objasni Dodiku, s kojim je privatno dobar, zbog čega ukida Republiku Srpsku na taj način. Indirektno. Nek objasni javnosti u Republici Srpskoj što to radi”, jasan je Ahatović.
Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić pisao je generalnom sekretaru NATO-a usprotivivši se ideji Milanovića. Komšić je išao toliko daleko tvrdeći da to neće biti moguće bez obzira na mišljenje NATO-a. No, ukoliko bi NATO pogodovao Hrvatskoj, to bi značilo da, slijedeći Komšićeve najave, Bosna i Hercegovina ulazi u sukob sa najmoćnijim vojnim savezom na svijetu koji je ujedno garant mira i sigurnosne stabilnosti BiH.
Konfortiranje Komšića, kažu analitičari, nije ništa novo. Na tome gradi karijeru.
“Cjelokupna politička karijera Željka Komšića se zasniva na populizmu i zaoštravanju odnosa Bošnjaka sa Hrvatima i Srbima. Stalno isticanje nacionalnih sukoba, radikalna retorika prema Hrvatskoj, Srbiji, a evo sada i prema OHR-u i svim zapadnim silama je njegov jedini način da dobije izbore i zadrži popularnost. O tome kakav je on političar najbolje govori podatak da se za četiri godine mandata u Predstavničkom domu parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nije niti jednom javio za riječ, a kamoli da je podnio neki prijedlog zakona ili sudjelovao u diskusiji. Znači da je on apsolutno izdao preko 40.000 birača koji su mu dali glas da ih zastupa u Parlamentu BiH, jer se šutnjom ne zastupa”, kaže za BUKU analitičarka Ivana Marić.
Umjesto da se strane okrenu dijalogu, u javnom diskursu samo oštri tonovi. Sve to za sobom povlači niz štetnih posljedica.
“Kada na to dodamo činjenicu da nas nijedna jaka država razvijene demokratije, ne posmatra ko ravnopravnog partnera u razgovorima, a posebno ne u postizanju biznisa, vidi se koji su dometi njegovog predstavljanja BiH prema vani, što je osnovni zadatak Predsjedništva BiH, u kojem se on nalazi preko 12 godina. Kad nemate nikakve rezultate, a imate zategnute nacionalne odnose u državi, onda su nacionalizam i širenje mržnje siguran način da dođete do glasova. Upravo je to zajedničko Komšiću, Čoviću, Dodiku i Izetbegoviću”, kaže Marić.
Oštre i često neumjesne i nediplomatske izjave Milanovića, čini se, najviše odgovaraju Komšiću koji će črtvrti put sjediti u Predsjedništvu BiH s narativom da se bori za građansku državu, iako nakon njegova tri mandata BiH nije ništa više građanska. Nacionalisti su i dalje na vlasti, a građani BiH su i dalje zarobljeni u etnonacionalne okvire koji su u suprotnosti sa pravnim načelima zajednice kojoj težimo – EU