U ljudskoj je prirodi da tražimo krivca, pa možemo čuti i najrazličitija nagađanja o uzrocima ovog masakra. Jedni krive roditelje, drugi sistem, treći narušene vrijednosti, četvrti internet i društvene mreže, ali istinu o tome šta ga je nagnalo da uradi ovaj strašan čin, zna samo 13-godišnji dječak koji stoji iza nečuvenog zločina, piše Blic.
Policijski izvještaji navode da je dječak odmah po privođenju rekao da je psihopata, a u kasnijim razgovorima sa radnicima Centra za socijalni rad navodno je, prema pisanju “Kurira”, priznao da je često gledao kriminalističke filmove, serije, ali i dokumentarce o masovnim ubistvima, čak i onim u školama.
“Naročito je bio opsjednut dokumentarcem “Američka tragedija”, u kom se prikazuje kako majke žrtava pate, ali i kako majka ubice pati zbog onoga što je njeno dijete počinilo. Taj dokumentarac je gledao više puta i poistovjećivao je majku ubice sa svojom majkom”, rekao je neimenovani izvor za “Kurir”.
O kakvom je dokumentarcu riječ?
Prije 24 godine, 20. aprila 1999. godine, dvoje maturanata upalo je u srednju školu “Columbine High” i ubilo 13 ljudi. Ubice, Erik Haris i Dilan Klibold, potom su izvršili samoubistvo.
Ovaj događaj označio je nagli porast pucnjave u školama i bilo je mnogo pitanja nakon masakra, od kojih su se neka ticala i roditelja ubica. Kako su mogli da propuste da njihova djeca planiraju napad? Ovaj dokumentarac pokušao je da odgovori na neka od takvih pitanja – u fokusu je Sju Klibold, majka jednog od ubica – Dilana. Uporedu se preispituje koje su to lekcije koje je Amerikanci trebalo da nauče iz ove tragedije.
“Tih prvih mjeseci, bila sam toliko zbunjena i toliko mi je bilo slomljeno srce, i nisam osjećala nikakvu krivicu jer sam jednostavno pokušavala da shvatim šta se desilo, kako je moj sin došao tamo, jer sam zaista uglavnom poricala da je uopšte bio tamo. Zato što Dilan koga sam voljela i poznavala ne bi uradio tako nešto. Bio je ljubazan i zabavan. Nisam osjećala krivicu, samo mi je srce bilo slomljeno, i osjećala sam poniženje i teror zbog sve te mržnje koja se svalila nas”, ispričala je Sju 20 godina nakon nemilog zločina.
“Ono što sam saznala iz škonatnog izveštaja policije je da je sve bilo planirano, da je on bio voljan učesnik, da je njihov cilj bio da ubiju sve u školi. Sjećam se da sam se tada fizički razboljela. Sjećam se da sam ustala i pokušala da odlučim treba li da istrčim iz policijske stanice ili ne. Bilo je to zaista… Stavilo me je u režim letenja. Jedva sam mogla da podnesem ono što sam čula, Tako da je to bio šok i to me je navelo da srušim sve za šta se do tada držala i otpočnem proces tugovanja iz početka. Zato što su ljudi mog sina zvali čudovišten, i po prvi put sam shvatila koliko je to što je uradio zaista bilo monstruozno”, dodala je.
Sju se osvrnula i na to da je pogrešno kriviti samo jedan faktor za ovakve tragedije.
“Tokom godina sam shvatila da ako želimo da razumijemo kako se ovakve tragedije dešavaju, nikada ne možemo da kažemo da je to zbog jedne stvari. Nije zbog maltretiranja, video igara, psihijatrijskih lijekova. Nikada se ne radi o jednoj stvari. Ne moramo da predvidimo ko će da počini neku vrstu nasilja, ali svakako možemo da to da spriječimo – na primer, školske ubice su veoma često suicidne. I moj sin, a to sam saznala posle smrti njegove, bio je suicidan i pisao je o tome. Da smo mogli da se pozabavimo njegovim idejama o tome, zaista vjerujem da bismo mogli da spriječimo umješanost u tragediju”, rekla je ona.
“Roditeljska ljubav nije dovoljna”
Ova unesrećena žena ističe da je posle svega shvatila da ljubav prema djeci nije dovoljna, te da im je potreban prostor i sigurnost da izraze svoja osjećanja.
“Vjerujem da je poruka koju sam naučila iz ovoga i koju dijelim sa ljudima da ljubav nije dovoljna. Mislim da vjerujemo da kada zagrlimo svoju djecu i kažemo im da ih volimo da se povezujemo, ali nadam se da će ljudi shvatiti da bi nečuje unutrašnje iskustvo na kraju te ljubavi moglo da bude veoma različito od onoga kakvo mislimo i planiramo da će biti… Savjetujem ljudima sve vrijeme; prestanite da pričate i samo dozvolite svojim voljenima da osjete ono što osjećaju, izraze ono što osjećaju i pomozite im da se nose sa tim osjećanjima. Mislim da većina nas nije dobra u tome”, kaže Sju.