Robot visok 60 centimetara po imenu Nao, pomogao je djeci da izraze svoja osjećanja, navode istraživači.
Nao robot više liči na rekvizit iz niskobudžetnog naučno-fantastičnog filma nego na vrhunac medicinskih istraživanja. Međutim, studija je pokazala da se djeca osjećaju ugodnije povjeravajući se humanoidu veličine djeteta, čudnog izgleda, nego kada o tome razgovaraju sa roditeljima.
U nekim slučajevima, djeca su otkrivala informacije robotu koje ranije nisu podijelili sa bližnjima.
Tim sa Univerziteta u Cambridgeu kaže da nalazi sugerišu širu ulogu robota u procjeni mentalnog zdravlja djece – iako ističu da oni neće biti namijenjeni kao zamjena za profesionalnu podršku mentalnom zdravlju.
– Postoje slučajevi kada tradicionalne metode nisu u stanju da detektuju probleme mentalne prirode kod djece, jer su ponekad promjene nevjerovatno suptilne. Željeli smo da vidimo da li bi roboti mogli pomoći u ovom procesu – rekla je Nida Itrat Abasi, prvi autor studije.
U studiji, djeca, njih 28, uzrasta od osam do 13 godina, učestvovala su u 45-minutnoj sesiji “jedan na jedan” sa robotom po imenu Nao.
Robot, koji ima dječji glas, počinje ćaskanjem kako bi razbio led u komunikaciji.
Zatim je djeci postavljao pitanja o lijepim ali i tužnim uspomenama tokom prošle sedmice, davao upitnik o osjećanjima i raspoloženju, kao i upitnik koji se koristio u dijagnostici anksioznosti, paničnog poremećaja i lošeg raspoloženja.
Djeca čiji su odgovori sugerisali da bi mogli da imaju problema sa mentalnim zdravljem, dijelila su sa robotom informacije koje nisu otkrivali kada su odgovarali na lične ili online upitnike.
Lakše povezivanje – kao sa vršnjakom
Naučnici su predložili da se djeci prenese da je robot “povjerljiv”, što im omogućava da otkriju svoja prava osjećanja i iskustva.
Jedan od roditelja, posmatrajući sesiju kroz prozor u ogledalu, rekao je istraživačima da nisu shvatili da se njihovo dijete muči dok ga nije čuo kako odgovaraju na pitanja robota.
– Mislimo da je, kada je robot veličine djeteta, djeci lakše da se povežu sa njim kao vršnjakom – rekla je profesorica Hatidže Gunes, koja vodi Laboratoriju za afektivnu inteligenciju i robotiku u Cambridgeu.
Nasuprot tome, rekla je ona, djeca bi roditeljima ili psiholozima mogla da odgovore “onim što misle da se od njih očekuje, a ne onim što misle da je istina”.
Gunes je sugerisala da bi se u budućnosti roboti mogli koristiti u školama za skrining djece na probleme mentalnog zdravlja, omogućavajući djeci da dobiju podršku i pomoć u ranijoj fazi.
Profesor Farshid Amirabdolahijan, stručnjak za interakciju ljudi i robota na Univerzitetu u Hartfordshireu, koji nije bio uključen u rad na ovoj studiji, rekao je da postoji sve više dokaza koji podržavaju upotrebu robota u pružanju podrške mentalnom zdravlju
– Djeca imaju tendenciju da pokazuju veoma pozitivan stav prema interaktivnim tehnologijama. Ne želimo da roboti zamijene ljude, ali izgleda da su oni veoma dobri alati za razbijanje leda i otvaranje – istakao je.