Rijeka Una je dobila ime od starih Rimljana koji su ugledavši njenu ljepotu dali ime Una što bi u prevodu značilo jedna jedina odnosno jedinstvena, što ona u stvarnosti i jeste.
Una je rijeka koja se proteže sjeverozapadnim dijelom Bosne i Hercegovine i čini veliki dio prirodne granice sa Hrvatskom. Izvire u blizini sela Donje Suvaje u podnožju planine Stražbenice u Hrvatskoj. Na izvoru kao planinska, a kako se ide prema ušću postaje više ravničarska rijeka. Protiče kroz sjeverozapadni dio Bosne i Hercegovine i to najvećim svojim dijelom kroz Unsko-sanski kanton.
Ukupna dužina njenog toka iznosi oko 212 km i ima protok od 270 m3 u sekundi. U Unsko-sanskom kantonu Una protiče kroz Martin Brod, Kulen Vakuf, Ripač, Bihać, Bosansku Krupu i Bosansku Otoku. Svojim gornjim tokom Una je dio Nacionalonog parka koji upravo nosi njeno ime. Glavne pritoke rijeke su Unac, Sana, Klokot i Krušnica.
Una je veoma bogata mnogobrojnim bukovima i slapovima koji se protežu njenom cijelom dužinom. Prvi se nalaze u Martin Brodu i imaju visinu 10 m s protokom 63 m3 u sekundi, nizvodno se nalazi najatraktivniji i najveći slap koji se zove Štrbački buk sa širinom od oko 40 m i visinom od 23 m koji predstavljaju pravi biser Krajine. Pred sam ulaz u Grad Bihać nalaze se slapovi Troslap i Dvoslap, a nizvodno od njega brze i prelijepe vodene kaskade .
Prvi put dan rijeke Une je obilježen 1986. godine, a za njeno obilježavanje su zaslužni aktivisti društva za stvaranje kulture čuvanja i zaštite rijeke Une, Unski smaragdi, koje je osnovao Boško Marjanović na isti datum godinu dana ranije. Svake godine u suradnji sa Nacionalnim parkom Una organiziraju se određene ekološke aktivnosti koje žele da stave akcenat na ogroman značaj rijeke Une. Ove godine su planirane aktivnosti, koje će se održavati od 15og. do 20og. maja, dječija sportska olimpijada izložbe slika, biciklijada “Stazama rijeke Une”, Edukativni programi, ekološke akcije i mnogi drugi sadžaji.
Rijeka Una predstavlja rijedak slučaj netaknute prirode koji ima izuzetnu čistoću i beskrajnu ljepotu. Ova rijeka je na svojim obalama okupila brojna naselja i gradove koji su u mnogome povezani sa Unom. Una predstavlja veliki dio prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, mjesto turističkog prometa kao i mjesto na kojem se održavaju međunarodne sportske, ali i turističle manifestacije kakva je i Una-Regata. Njenu smaragdno zelenu boju i ljepotu opisavali su brojni pisci i pjesnici.
Čuvajmo naš zeleno-smaragdni dragulj, simbol ljepote Bihaća prepoznatljiv u čitavom svijetu. Neka nam vodilja budu riječi osnivača Unskih smaragda, čuvenog Boška Marjanovića, koji je rekao: “Unu ne treba čuvati od ljudi, već učiti ljude da čuvaju rijeku Unu”
Čujem tvoj šapat, Uno rijeko,Daleko jesam,Al’ ko bi reko,Da tvoj žubor snove mi ljepša,Brzinom munje da eterom ploviDa kao stvarnost djeluju ssnovi.
Poruke šalješ, kojeGrudi i srce moje,Toplinom svojom nesebično pune,Zovu me tebi,Smaragdne da milujem tvoje strune.
Obećavam, neće dugo proći,Pod skute vraćam se tebi,Do zagrljaja našeg uskoro mora doći.
SRETAN TI DAN VOLJENA RIJEKO
Jedna od legendi kako je rijeka Una dobila ime
“Legenda kaže kako su stari Rimljani, ratnici koji su kroz mnoga vojevanja i osvajanja nekako ogrubjeli i izgubili smisao za lijepo, izbivši na obale rijeke Une, ostali zapanjeni ljepotom kakvu nigdje nisu sreli. Gutali su očima neviđenu smaragdno-zelenu boju vode, slapove kao iz bajke, živopisne i netaknute obale, okolne pejzaže kakvima nema ravnih.Jedan od tih rimljana, fasciniran prizorom, uzviknuo je “Una!” (“Jedna!” odnosno “Jedina!”). Eto, taj priprosti rimski ratnik jednim jedinim uzvikom izrazi svu krasotu ove rijeke. Kada je rekao “Jedna!”, htio je da kaže da tako lijepe rijeke nigdje više nema, da je to smaragd nad smaragdima. Tako je, kažu, ova rijeka dobila ime koje je zadržala do dana današnjeg.
Una, Una, Una !!!
Poslije strašne bitke, čiji se ishod nije znao, umorni ratnik lutajući nepoznatim krajem, stade na rub stijene. Bacivši pogled u kanjon ispred sebe ostade bez daha, zadivljen ljepotom rijeke. Pošto se pribrao, poče se polako spuštati do obale ove smaragdne ljepotice. Tu zapazi brvna koja su spajala obalu sa raštrkanim otočićima od sedre iznad kojih je bila sojenica1. Opravši rane i znoj u hladnoj vodi, malo se odmorio i postao oprezniji osmatrajući zadivljujući krajobraz. Dugo je ležao iza stijene, dok sunce nije zašlo za litice kanjona. U momentu prvog sumraka spazi djevojku kao vilu iz bajke. Izgledala je tako nestvarno dok je sa naramkom drva ulazila u sojenicu.Glad i hladnoća, a nadasve zadivljujuća ljepota djevojke, nagnaše ga da uđe u sojenicu. Šta se zbivalo dugo vremena, niko ne zna. Samo je djevojka povremeno izlazila i vraćala se sa hranom i drvima. Dim što se probijao kroz drveni krov dočeka i isprati jesenje kiše, velike vode i snijegove. Dođe proljeće, a sa njim i plač novorođenčeta. Na vratima kolibe u prvim zrakama jutarnjeg sunca pojavi se ratnik sa bronzanim oklopom, sa nježnošću majke držao je malu žensku bebu, umotanu u srneće krzno. Kada se na ulazu vodenice pojavi majka, on pogleda djevojčici u azurno-tirkizne oči, pa kako to samo sretni očevi znaju, zavika iz sveg glasa: UNA, UNA, UNA !!!
Dugo je taj glas odzvanjao i njegov eho se razliježe kanjonom rijeke i dan danas.“