Stotine plemena u Amazoniji “preživjela” su recimo špansku i portugalsku kolonijalnu vlast a da je nikada nisu ni osjetili, pa čak i danas nemaju pojma da se ona ikada desila.
Sredinom januara 2007. godine u Brazilu je živjelo 67 plemena sa kojima civilizacija nikada nije izvršila nikakav kontakt; samo dvije godine ranije vjerovalo se da je takvih grupa 40.
Naravno, ne žive takva plemena samo u Brazilu; ima ih mnogo i u Indoneziji i Papui Novoj Gvineji, i drugim zemljama Južne Amerike, ali je Brazil sada na prvom mjestu. Većina ih broji oko stotinjak ljudi, mada ima i onih sa svega tridesetak, a pojedina imaju i po pet stotina pripadnika.
Često se dešava da budu masakrirana u sukobu sa drugim nekontaktiranim plemenima, ili sa bandama nelegalnih drvosječa, tragača za zlatom, kriminalaca koji uzgajaju drogu, pa čak i sa legalnim drvosječama koji mare samo za profit.
Zbog toga njihov broj varira, ne samo što se tiče broja pojedinaca već i broja takvih plemena: ne mali broj puta neprijatelj pokolje sve saplemenike.
Govore mahom izolovanim jezicima, i po pravilu se bave lovom i skupljanjem plodova, dakle, žive onako kako su svi ljudi živjeli do otprilike 10.000 godina prije nove ere.
Država vodi računa, koliko toliko, pa svaki put kad se otkrije neko pleme ona odredi tu teritoriju za rezervat u koji je strogo zabranjeno ulaziti. To ne prođe uvijek jer se lokalno stanovništvo buni zbog toga, a kriminalci i nelegalne drvosječe to ionako ne poštuju. Sve to uprkos činjenici da brazilski ustav garantuje svim domorodačkim plemenima vlasništvo nad teritorijom koju su tradicionalno nastanjivali.
Kada neko iz našeg svijeta preleti avionom iznad njihovog staništa doživljavaju kulturni šok, i ko zna šta misle da je u pitanju; zato na prizor “čelične ptice” odgovaraju strijelama.
Možda je najtragičniji primjer “Čovjeka u rupi” ili “Najusamljenijeg čovjeka na svijetu” ili “Posljednjeg od svog plemena”, kako javnost zove lice za koje se vjeruje da je bio posljednji preživeli pripadnik svog sada izgubljenog plemena. Ne zna se ni kojim jezikom je govorio niti kako mu se pleme zvalo.
Zna se, međutim, da je nadimak dobio po dubokim rupama koje su pronađene na svakoj lokaciji u kojoj je živio, i koje je vjerovatno koristio za hvatanje životinja ili da bi se u njima skrivao; rupe su obično bile duboke skoro dva metra.
Prvi put se za njega saznalo 1996. godine, a 2007. brazilska vlada mu je dodijelila osam hiljada hektara zemljišta kao zonu u koju je zabranjeno ulaziti svima ostalima, da bi nedugo potom to područje povećala za dodatnih tri hiljade hektara. 2009. godine je uprkos tome napadnut od strane nekog “civilizovanog” čovjeka ali se vjeruje da je preživio.
“Čovjek u rupi” naravno pojma nema da se vlada jedne od najvećih država na svijetu bavi njime. On ne zna ni šta je država, ni šta je svijet, ne zna ni da je Zemlja okrugla. Za njega je Sunce vjerovatno užareni disk. Ali zna da preživi u džungli, dok bi svi mi bili mrtvi već poslije pola sata na njegovom mjestu.
Kad malo bolje razmislite, sve je to jako fascinantno. Stotine plemena u Amazoniji “preživjela” su recimo špansku i portugalsku kolonijalnu vlast a da je nikada nisu ni osjetili, pa čak i danas nemaju pojma da se ona ikada desila. I ne samo to, nego žive u blaženom neznanju o svemu kroz šta je svijet prošao u posljednjih 5.000 godina historije, piše Oazaznanja.
Došli Španci i Portugalci i promijenili tok historije Južne Amerike, potpuno nesvjesni da u dubinama džungle neki ljudi žive na isti način na koji su živjeli njihovi preci hiljadama godina ranije. Kakva sreća za te urođenike! Zamislite da su ih otkrili, pa da su odlučili da im spase paganske duše!
Uglavnom, od ovih nekontaktiranih plemena u Brazilu, 16 je živjelo u saveznoj državi Amazonas, sedam u Rondoniji, osam u Pari, tri u Mato Grosu, dva u Akreu, i po jedno u Amapi, Maranjau, Roraimi, Tokantinsu, Gojasu i Minas Žeraisu.
2013. godine objavljeno je da sada postoji 104 lokacije na kojima žive takva plemena, ali je u međuvremenu uspostavljen kontakt sa njih 17. Pored toga, 26 lokacija je potvrđeno, dok je 78 pod istragom.
Postoji veliki moralni problem u kontaktiranju takvih plemena. Ne samo što to dovodi do šoka i uništenja njihovog načina života, htjeli to mi ili ne, već može da dovede i do smrti od zaraznih bolesti na koje oni nisu imuni; primjera radi, dvije trećine pripadnika jednog plemena u Kolumbiji je nakon kontakta 2003. godine umrlo baš tim putem. Pritom, ne mora da bude u pitanju neka ozbiljna bolest, oni umiru i od najobičnije prehlade!
Debata oko toga šta tačno činiti sa njima i dalje traje. I trajaće. A pošto gnjavimo i volimo da se svađamo, sva je prilika da će ti nesretnici biti istrijebljeni prije nego što se dogovorimo.