Iako format summita šefova parlamenata nije nešto uobičajeno, a niti nešto što bi bilo stvarno operativno, summit Krimske platforme na parlamentarnom nivou, održan u Zagrebu, ipak je bio vrlo znakovit i zanimljiv.
Premda su predsjednici parlamenata, oni koje u britanskoj tradiciji manje pretenciozno nazivaju “Speakerom” u većini republika formalno treće osobe političkog sistema, realni utjecaj zakonodavne i predstavničke vlasti u odnosu na izvršnu vrlo je ograničen i postaje sve manji.
Ipak, parlamenti su izraz dominantne političke volje, a upravo se politička volja jasno ocrtavala na zagrebačkom summitu, piše Davor Gjenero za Al Jazeera Balkans.
Prva je važna činjenica bila da su mu prisustvovale delegacije praktički cijeloga “demokratskog svijeta”, sve članice EU (samo je Mađarska bila prisutna “virtualno”), sve članice kluba G7, a SAD je zastupala predsjednica Predstavničkog doma Kongresa.
U uvjetima kad su svi osjetili potrebu da pokažu “da su tu”, silno je zanimljivo bilo vidjeti koga nema.
A nije bilo delegacije Skupštine Srbije, kojoj je, kako smo saznali iz beogradskih nezavisnih medija, prisustvo “obazrivo” zabranio “komandir samostalnog izviđačko-upravnog voda”, osoba u grotesknoj staljinskoj uniformi u kakvu je svoje izaslanike po svijetu odjenuo Vladimir Putin.
Svrstavanje s jedne ili druge strane zavjese, što ju je agresijom na Ukrajinu spustio Putin, prvo je što prepoznajemo kao ishod summita Krimske platforme.
Daleko je važniji drugi element koji je postao vrlo prepoznatljiv – unutar demokratskog svijeta, a prije svega u Evropskoj uniji i SAD, uspostavljeno je uvjerenje da je pobjeda Ukrajine u ratu s Putinovom soldateskom moguća i da je moguće natjerati Rusiju da prizna poraz.
Dijelovi Putinovog scenarija testirani u Hrvatskoj i BiH
Evropska unija nema manevarskog prostora za razgovor s Putinom.
Ona je nastala kao rezultat mirovnog pokreta nakon Drugog svjetskog rata, koji se zasnivao na načelima nepovredivosti granica, vladavini prava, ljudskim pravima, osobnim te ekonomskim slobodama.
Ideja da je agresijom na slabijeg susjeda moguće mijenjati granice, da je moguće otimati teritorij susjedne države, makar i u igrokazu u kojem se tvrdi da postoji ugroženost manjine, pa se provodi “humanitarna intervencija”, uspostavlja marionetska vlast i provodi hinjeni referendum, razaranje je evropskog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata.
Doduše, jasno je vidljivo da su neki od dijelova Putinovog scenarija već bili testirani u Miloševićevoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a sada je vidljivo i to da je popuštanje i prihvaćanje nekih dijelova tog scenarija stvorilo daleko veću opasnost nego što ju je Evropska unija prepoznala devedesetih.
Agresija Vladimira Putina na Ukrajinu nije bitno drukčija od one Miloševićeve. Putin samo prekida diskontinuitet, što su ga uspostavili Gorbačovljeva Perestrojka i Jelcinova anarhična liberalizacija društva, poništava njihovu ideju raspada SSSR-a radi modernizacije i, kao što je Milošević na stol stavio ideju “svi Srbi u jednoj državi” tako sada Putin oživljava ideju o svim Rusima pod svojom vlašću.
Upravo zato, radi održivosti evropske integracije kao kontinentalnog mirovnog modela, silno je važno pobijediti Putinovu strategiju razaranja i agresora vratiti na “ishodišne pozicije”. To nije moguće bez, barem relativne, ukrajinske vojne pobjede i bez ekonomskog sloma Rusije.
To znači da mir nije na vidiku, da za Evropsku uniju ne može biti prihvatljiv neki model “zamrznutog konflikta” i priznavanja realnog stanja u kojem Rusija pod okupacijom drži dijelove ili cijele teritorije pet ukrajinskih regija.
Evropa se obavezala da će do konačne pobjede podupirati Ukrajinu, a uprkos svim ruskim pokušajima utjecaja posredstvom svojih agenata i potkupljenih političara, za sad je jedina slaba točka unutar Unije Mađarska.
Iako se strahovalo od ishoda izbora u Italiji, državi s najslabijim demokratskim stranačkim sistemom i lošim izbornim modelom, čini se da i nakon pobjede desnih radikala Italija uglavnom ostaje u evropskim i euroatlantskim okvirima.
Utjecaj brojnih političkih opcija koje ne pripadaju ustavnom luku, od Marine Le Pen u Francuskoj, Slobodarske stranke u Austriji, AfD-a u Njemačkoj, utjecaj proruskih predsjednika republika, poput Miloša Zemana u Češkoj i Zorana Milanovića u Hrvatskoj, nije takav da bi se unutar EU moglo nešto ozbiljnije promijeniti i zakomplicirati.
Domet tih aktera pravljenje je problema u arenama zemalja članica.
Moguće da Ukrajina porazi Rusiju
Silno je važno da su i EU i SAD uvjerene da je moguće, ali i nužno, da Ukrajina porazi Putina i Rusiju.
Koliko je to važno, vidljivo je iz usporedbe s laboratorijem u kojem su već bili ispitivani ti procesi raspada složene države, jer u ratu na prostoru Jugoslavije, na prostoru kojeg je napao Miloševićev režim, jasno su se ocrtavali mogući scenariji razlaza Sovjetskog Saveza, onoga kako bi se on odvijao da su se ruske vlasti odlučile za model “svi Rusi u jednoj državi”.
Nakon što je Hrvatska sklopila washingtonski sporazum s bosanskohercegovačkim vodstvom, zapravo je pala odluka da Hrvatska treba poraziti agresora.
Zato je bila moguća “Oluja”, zato je bilo moguće provesti mirnu reintegraciju Podunavlja, a sreća je da je tadašnji hrvatski državni vrh shvatio koji su okviri u kojima može djelovati, pa je i pristao na mirnu reintegraciju i izbjegao težak sukob u Podunavlju s Vojskom Jugoslavije.
Za razliku od Hrvatske, koja je dobila “međunarodnu saglasnost za pobjedu”, Bosna i Hercegovina to nije dobila, a stanje u BiH nije bilo takvo da se moglo računati na to da će i tu Miloševićevi sljedbenici i štićenici odabrati “kapitulantsku strategiju”, kao u Hrvatskoj.
Najgore je što tada nije bilo niti “evropskog Marshalovog plana za BiH”, pa nije postignuto ono što se očekivalo: nisu osigurani brz oporavak i razvoj Federacije i istovremena izolacija i zamrzavanje svakog razvoja u manjem entitetu.
Sada Evropska unija konačno shvaća da je koncept “Ruskog svijeta”, u ime kojeg Putin provodi sve faze svoje invazije na Ukrajinu – od otimanja vlasti na Krimu do danas, usmjeren izravno protiv koncepta mira u Evropi i evropske integracije, ali kao da nije svjesna da beogradske inačice tog projekta, i to od one “Memoranduma SANU” do današnje Vučić-Vulinove koncepcije “Srpskog sveta”, pripadaju istom kategorijalnom aparatu i da su u jednakom odnosu prema evropskoj ideji.
Izostanak Srbije s Krimske platforme, kao i njeno neprimjenjivanje sankcija protiv Rusije, nisu uvjetovani niti popuštanjem militantnoj Putinovoj kvazidiplomatiji, niti pragmatizmom i ovisnošću o ruskim energentima.
Razlog je vrijednosna povezanost s Putinovim projektom razaranja civilizacije i afirmiranja despotske vladavine koja omogućava ono što Putin pokušava napraviti, za sada u Ukrajini, a nakon toga…
Ponovo otvoriti pitanja odnosa na Balkanu
Nužno je, zato, prema Ukrajini nastaviti primjenjivati onu strategiju koja je primijenjena prema Hrvatskoj.
Hrvatska je najprije pokazala da je sposobna vojno poraziti agresora, a onaj dio države koji nije vojno vratila pod svoj suverenitet, vraćen je mirnom reintegracijom, koja je imala dva aspekta: osiguravanje funkcionalne demokratije u kojoj je istovremeno osigurana vladavina većine i zaštita prava manjina, te puni državni suverenitet, koji znači i monopol države nad represivnim sistemom, i zaštitu vanjskih granica države.
I Amerika i Evropska unija danas su svjesne da Rusija mora biti tako oslabljena, da ne bi mogla ugrožavati niti Ukrajinu, niti druge države u svom susjedstvu, a kako će se odvijati procesi u Rusiji, nakon vojnog poraza i ekonomskog kraha, to tek treba vidjeti.
Za sada je malo izgleda da bi se neka nova Rusija mogla pridružiti “slobodnom svijetu” i prihvatiti načela na kojima se zasniva savremeni evropski mirovni poredak.
U kontekstu onoga što je globalna politika konačno shvatila u Ukrajini, valjalo bi ponovno otvoriti pitanja odnosa na Balkanu.
Dok se ne osigura nepromjenjivost granica Bosne i Hercegovine i njen suverenitet, ali i suverenitet Crne Gore, koja je pod snažnom ofanzivom “prekograničnog utjecaja”, Balkan neće biti u pravom smislu dijelom Evrope.
Hoće li Srbija sudjelovati u procesima europeizacije, stvar je njene odluke. Za sada se čini da je Vučićev odgovor negativan, a ne čini se da u toj državi danas postoji alternativa Vučićevoj autoritarnoj vlasti.
Kako god bilo, evropsko i euroatlantsko jedinstvo, kad je u pitanju proces uspostavljanja mira u Ukrajini, morao bi imati i svoj aspekt jednakog odnosa prema Balkanu, a prije svega Bosna i Hercegovina mora danas uživati jednaku zaštitu kao i Ukrajina.
Prvi kome bi to trebalo jasno dati na znanje je Milorad Dodik, ali uz njega to valja i reći i pokazati svima koji žele biti njegovi saveznici, od onih u Beogradu, na zagrebačkom Pantovčaku ili u Mostaru.