Zbog toga su se unutrašnji odnosi u Evropskoj uniji i NATO-u značajno promijenili te je došlo i do promjena u euroatlantskih integracija država koje još nisu članice Unije odnosno Alijanse.
Jakub Bielamowicz je analitičar i istraživač koji pokriva zemlje Zapadnog Balkana i Centralne Evrope za Institut Nove Evrope, istraživački centar sa sjedištem u Poljskoj. Diplomirao je pravo i međunarodnu ekonomiju. Bielamowicz je ranije radio kao pomoćnik švicarskog ambasadora u Poljskoj za politička i ekonomska pitanja, piše Aljazeera.
Sa analitičarem Bielamowiczem razgovaramo o promjena u EU nakon ruske agresije na Ukrajinu i euroatlantskim integracijama Zapadnog Balkana.
Uoči prve godišnjice ruske agresije na Ukrajinu, američki predsjednik Joe Biden doputovao je u iznenadnu posjetu Kijevu. Šta se promijenilo u EU i SAD-u u protekloj godini?
– Ono što se očito ponovo pojavilo nakon ruske (ponovne) invazije na Ukrajinu je duboka ovisnost Evrope o sigurnosnim garancijama SAD-a. Vidimo da postoji akutni nedostatak postojanja evropskog lidera u pitanjima sigurnosti. Scholzov Zeitenwende se brzo pokazao kao prazna fraza jer Berlin nastavlja da traži od Washingtona diplomatsko pokriće prije nego što donese bilo kakvu ozbiljnu odluku. Uprkos različitom stepenu posvećenosti među državama članicama, EU je, kao cjelina, ipak uspela da pokaže iznenađujući nivo jedinstva i uspostavi zaista snažne režime sankcija protiv Rusije.
Dok se ukupni odgovor EU-a na novonastale okolnosti u cjelini čini daleko boljim od očekivanog, ruska invazija na Ukrajinu je naglasila duboke podjele između članica Unije i u osnovi ih podijelila u tri grupe: zemlje koje u potpunosti vode odgovornu politiku u okviru šire zapadne sigurnosne zajednice, druge države koje se ponašaju veoma neodlučno i gubeći tako mnogo svog političkog kapitala i treću grupu članica koje su zastupnice interesa Rusije u EU.
Uprkos ruskoj agresiji članice EU i dalje nemaju jedinstvene stavove oko definisanja odnosa prema Rusiji. Mađarska i hrvatski predsjednik Zoran Milanović čine najveća odstupanja. Ima li EU kapaciteta da uspostavi sigurnost i zaštitu svojih interesa od negativnog djelovanja Rusije?
– Vanjska politika EU-a je talac pravila konsenzusa koje zemlje poput Mađarske uveliko zloupotrebljavaju i time razvodnjavaju efekt sankcija protiv Rusije. Njemački kancelar Olaf Scholz i francuski predsjednik Emmanuel Macron su potpuno u pravu što traže da se ovo pravilo jednoglasnosti ukine ili barem ograniči. Ali, u doglednoj budućnosti, ne očekujem da će sve zemlje EU27 moći da se slože oko toga. Manje članice strahuju da će dominacija vodećih evropskih sila još više rasti na račun njihovog uticaja. Sve dok postoje zemlje EU kojima upravljaju izrazito proruski akteri (Orban, Radev, Milanović), biće izuzetno teško uspostaviti ambiciozan i potpuno funkcionalan okvir za borbu protiv zloćudnog uticaja Rusije u Evropi.
Kakva je evropska perspektiva Zapadnog Balkana u kontekstu promjena u vanjskoj politici Unije nakon ruske agresije?
– Uprkos nekim nadama ubrzo nakon ruske invazije na Ukrajinu, EU i dalje vodi istu bezvrijednu, ‘stabilokratsku’ politiku prema regionu koja je uglavnom usmjerena na smirivanje lokalnih autokrata, uključujući Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Jedina vidljiva promjena je povećana učestalost samita EU o Zapadnom Balkanu koji nisu nažalost praćeni bilo kakvim opipljivim rezultatima. Nakon izbijanja rata, EU je bila pod pritiskom da uradi „nešto“, pokaže bilo kakvu privrženost regionu koji ima mnogo sigurnosnih ranjivosti i podložan je negativnom uticaju Rusije i Srbije. Kako ne postoji konsenzus o tome kako prilagoditi politiku novom geopolitičkom pejzažu, politička interakcija EU sa regionom ograničena je na kratkotrajno maženje antidemokratskih aktera i ponavljanje iste mantre „EU put/perspektiva“.
U godinama kada se Evropa borila sa migracijama jačali su desničarski pokreti i stranke. Da li su u padu desničarske i antizapadne tendencije u državama Višegradske grupe?
– Apsolutno ne. Iako postoje neki pozitivni pomaci među zemljama Višegradske grupe, poput protekla dva izbora u Češkoj (parlamentarni u oktobru 2021. i predsjednički u januaru 2023.) koji su doveli jasno prozapadne aktere na vlast, politički krajolik se jako razlikuje u ovoj maloj regiji. Nakon dugotrajne vladine krize, Slovačka će održati prijevremene izbore krajem septembra. Očekuje se da će prethodni populistički i snažno promoskovski tabor predvođen bivšim premijerom Ficom izaći kao pobjednik i vratiti se na vlast. Uprkos tome što je zvanično povezana sa Partijom evropskih socijalista, njegova stranka SMER redovno koristi čak i tvrdu desničarsku retoriku. Poljska će biti još jedna zemlja koja će održati veoma važne izbore ove godine. Njihov ishod je još uvijek otvoren u ovoj fazi, ali neću biti iznenađen ako desničarska stranka PiS pobijedi, a koja je na vlasti od 2015. godine. Mađarsku već 13 godina vodi neliberalni režim premijera Orbana. Kao što znamo, on često pribjegava antimigrantskoj retorici i sada otvoreno djeluje kao Putinov ključni saveznik među zemljama EU-a. Na parlamentarnim izborima prošle godine, ujedinjeni opozicioni blok značajno je izgubio od njegovog Fidesza. Čini se da bi jedina stvarna opasnost za njegov režim mogla doći od ekonomske krize u Mađarskoj i potencijalnih socijalnih nemira.
Najznačajnija sigurnosna pitanja na Zapadnom Balkanu su vezana za Srbiju, njen odnos prema susjedima i destruktivno djelovanje srpskih političara u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu. U isto vrijeme Srbija i dalje balansira između svojih tradicionalnih partnera Rusije i Kine iako je njena ekonomija ovisna o EU. Možemo li očekivati ispunjenje najava da će cijela regija do 2030. godine biti dio Evropske unije?
– Uprkos tome što sam tvrdokorni zagovornik evropskih integracija i njihove transformacijske moći, ne očekujem da će se bilo koja od zemalja Zapadnog Balkana moći pridružiti EU u naredne dvije decenije, što je u političkom smislu gotovo nedostižno. Po mom mišljenju, još uvijek postojeći okvir procesa pristupanja EU u potpunosti je istrošen prije najmanje jedne decenije. Ono što regionu hitno treba je promjena strategije od strane EU-a. Kako ne postoji vizija, pa čak ni politička volja da se ona razvije, Brisel nastavlja da daje prazna uvjeravanja i postavlja rokove za koje svi znaju da neće biti ispoštovani. Ako bi se bilo koja od šest zemalja pridružila EU za sedam godina, njihov proces pristupanja i reformi bi trebao odmah ubrzati tempo.
Po mom mišljenju, donedavno su postojale dvije nade za pristupanje Uniji: Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Dok je Crna Gora u veoma dubokoj političkoj krizi bez jasnog izlaza, proces integracije Sjeverne Makedonije je talac bugarskog nacionalističkog zahtjeva i njihova beskrajnog izbornog ciklusa uprkos mnogim ranijim žrtvama i kompromisima, uključujući promjenu naziva zemlje. Gledajući prema anketama, makedonski socijaldemokrati, nekada pokretačka reformistička snaga u zemlji, ionako će biti poraženi na sljedećim parlamentarnim izborima.
Oktobarski izbori u Bosni i Hercegovini su donijeli promjene samo na bošnjačkoj političkoj sceni. Da li je realno očekivati ubrzanje euroatlantske integracije sa istim političkim predstavnici bosanskih Srba i Hrvata koji su u proteklim godinama blokirali pozitivne procese?
– Nažalost ne. Uprkos tome što su je neki zapadni akteri i visoki predstavnik Christian Schmidt nazvali „reformskim“ kabinetom, nova vlada na državnom nivou će najvjerovatnije osujetiti svako poboljšanje međunarodnog položaja Bosne i Hercegovine. Što je još gore, očekuje se da će glavne etnonacionalističke stranke SNSD i HDZ BiH sarađivati na blokiranju bilo kakvog napretka unutrašnjih reformi što će doprinijeti daljem pogoršanju sigurnosne situacije u zemlji. Bila je teška greška dodijeliti kritične resore Dodikovim saradnicima, kao što je Nenad Nešić, koji je preuzeo osjetljivo Ministarstvo sigurnosti. Bez obzira na novoimenovanu vladu, članstvo Bosne i Hercegovine u EU ionako se ne čini izvodljivom opcijom prema dejtonskom ustrojstvu. Ono što je mnogo potrebnije i izvjesno je ulazak u NATO koji bi trajno ugradio Bosnu i Hercegovinu u zapadnu sigurnosnu zajednicu.
Prema onome što je dostupno javnosti, čini se da su pregovori Srbije i Kosova u završnoj fazi. Kakvi su izgledi za postizanje konačnog dogovora li moguć, hoće li obje strane morati pristati na kompromis?
– Ono što za sada znamo je da su se i premijer Albin Kurti i predsjednik Aleksandar Vučić dogovorili da prisustvuju još jednom sastanku na visokom nivou pod pokroviteljstvom EU 27. februara. Do sada nismo vidjeli nijedan zvanični nacrt. Ako su procurile verzije radnih dokumenata tačne, u prijedlogu sporazuma nema eksplicitnog pomena zajednice opština sa srpskom većinom (što bi bila samo „Republika Srpska 2.0“ na teritoriji Kosova). Ako se to potvrdi, to bi bio diplomatski uspeh za Prištinu jer je premijer Kurti potpuno u pravu da odbije ove zahtjeve Beograda. Ipak, ne očekujem ništa osim razvodnjenog „pisma namjere“ koje će EU slaviti kao njihov „historijski doprinos“ miru i stabilnosti u regionu.